Lawrence od Arabije: legenda i stvarnost

Thomas Edward (T. E.) Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, obično je za sebe govorio da je „običan čovjek“, no njegov je život bio sve samo ne običan.

Rođen je u Tremadocu u sjeverozapadnom Walesu 16. kolovoza 1888. kao drugi od petorice izvanbračnih sinova Thomasa Chapmana, čovjeka miješanog engleskog i irskog porijekla. Chapman je napustio svoju prvu suprugu nakon što se zaljubio u obiteljsku odgojiteljicu, Škotkinju Saru Junner. Oni se nikad nisu vjenčali jer se Chapmanova prva supruga odbila razvesti, ali su živjeli zajedno i uzeli prezime Lawrence. Obitelj Lawrence više se puta selila – između ostalog, živjeli su u Škotskoj, Bretanji, u grofoviji Hampshire i na otoku Jersey – da bi se u ljeto 1896. skrasila u Oxfordu. Mladi Ned (tako su zvali T. E. Lawrencea u djetinjstvu) pohađao je tamo školu i fakultet. Pokazao je velik interes za povijest (posebno srednjovjekovno viteštvo) i putovanja te posjetio mnoge dvorce i stare crkve, uključujući križarske dvorce u Francuskoj.

Dolazak mladog Lawrencea na Bliski istok

U to se vrijeme dogodio njegov prvi kontakt s arapskim svijetom. Naime, išao je na jedno studijsko putovanje u Siriju, Palestinu i dijelove Turske, gdje je posjetio 36 drevnih križarskih dvoraca. Pritom je ukupno propješačio oko 1600 km. Na temelju tih istraživanja napisao je svoj diplomski rad „Utjecaj Križarskih ratova na europsku vojnu arhitekturu“. Bio je vrlo uspješan student, a nakon završetka studija povijesti odlučio se baviti arheologijom. Vratio se na Bliski Istok te je 1910. do 1914. (uz nekoliko prekida) zajedno s eminentnim britanskim arheologom Leonardom Wooleyjom radio na hetitskom arheološkom nalazištu Karkemiš na rijeci Eufrat u sjevernoj Siriji, u službi British Museuma. Tu je naučio arapski jezik te stekao dobar uvid u život lokalnog stanovništva i njihovu složenu plemensku strukturu. U jednom pismu roditeljima napisao je: „Stranci ovdje često dolaze kako bi podučavali, ali bilo bi im bolje da dođu nešto naučiti.“ Sklopio je blisko prijateljstvo s Dahoumom (pravo ime Selim Ahmed), mladim arapskim radnikom koji mu je postao sljedbenik i pomoćnik. Lawrence ga je naučio čitati i pisati te je vjerojatno on osoba kojoj je posvetio svoje memoare (u posveti su navedeni samo inicijali S. A.). Zanimljivo je i da je Lawrence početkom 1914. sudjelovao u znanstvenoj ekspediciji koja je istraživala pustinju Negev krećući se od Gaze do Akabe. Ekspedicija je uz znanstvena istraživanja zapravo vršila strateško izviđanje tog teritorija koji se tada nalazio pod vlašću Osmanskog Carstva i kroz kojeg bi se morala kretati bilo koja osmanska vojska koja bi željela osvojiti Egipat (Egipat je tada bio britanska kolonija).

Početak rata

Nedugo nakon što se Lawrence vratio u Britaniju, izbio je Prvi svjetski rat. Lawrence se u listopadu dobrovoljno prijavio u vojnu službu te je poslan u britanski garnizon u Kairu gdje je radio kao obavještajac. Budući da je dobro poznavao arapski jezik, mogao je ispitivati turske zarobljenike i tako dobiti uvid u brojnost i raspored snaga Osmanskog Carstva na Bliskom istoku. Čak je napisao priručnik o osmanskim snagama za potrebe britanske vojske. Osjećao se krivim kada je 1915. saznao da su mu dva brata poginula na zapadnom bojištu – smatrao je da nije pravedno da on živi relativno lagodno u Kairu dok drugi ginu u paklu rovovskog ratovanja. Postalo mu je jasno da, ako žele ostvariti premoć na Bliskom istoku, Britanci moraju promijeniti način ratovanja. Prilika za to ukazala se 1916. godine kada su Arapi podigli ustanak protiv osmanske vlasti.

Lawrence – bijeli šeik

[one_half]

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]LAWRENCEOV STAV PREMA ARAPIMA

Lawrence je smatrao Arape primitivnima ali neiskvarenima, vjerujući da su duhovno, ali ne i intelektualno, superiorni Europljanima. vrlo je značajno i da je lawrence smatrao samo ljude poput beduina, konzervativnih šeikova i vjerskih vođa „izvornim“ Arapima, „plemenitim divljacima“. Prezirao je arapski građanski sloj, koji je zapravo bio najjači nositelj ideje arapskog nacionalizma. Stoga možemo reći da je lawrence bio zaljubljen više u romantičnu sliku Arapa nego u stvarnost.[/box]

[/one_half]

Britanci su se zapravo već više godina nadali da bi mogli iskoristiti nezadovoljstvo Arapa da potkopaju utjecaj Osmanskog Carstva na Bliskom istoku. U listopadu 1916. Lawrence je poslan kao časnik za vezu da pomogne emiru Faisalu (u holivudskom ga filmu glumi Alec Guinness), ključnom vojnom zapovjedniku Velikoga arapskog ustanka i sinu šerifa Huseina iz Meke. Na Faisalov vlastiti zahtjev Lawrence mu je postao osobnim savjetnikom. Lawrence je počeo nositi odjeću arapskog šeika te organizirao opskrbu arapskih pobunjenika naoružanjem. Koristeći se gerilskim taktikama, oni su napadali osmanske linije opskrbe i komunikacije te izbjegavali veće sukobe na otvorenom. Iako nije imao nikakvo iskustvo na bojnom polju, sam Lawrence aktivno je sudjelovao u sukobima te je pretrpio nekoliko ranjavanja. No, njegova karizma i vojnički talent omogućili su mu da ubrzo postane slavan u čitavoj regiji (u Europi je slavu stekao tek nakon rata jer su strahote zapadnog bojišta do tada bile u prvom planu). Možda najteži zadatak Lawrencea i Faisala nije bio pobijediti Osmanlije u borbi, već držati na okupu brojna arapska plemena od kojih je svako imalo svoje interese i koja u načelu nisu bila spremna napustiti svoj teritorij. Lawrenceova najveća osobna zasluga bila je koordiniranje arapskih napada s akcijama britanske vojske.

Prvo borbeno iskustvo

Lawrence je u svoj prvi napad na osmanske željeznice krenuo 3. siječnja 1917. na čelu 35 Arapa beduina. Svi su jahali na devama. Prvo su izveli noćni napad na jedan osmanski tabor. Popeli su se na strmo brdo iznad spomenutog tabora i zapucali na Osmanlije koji su ih međutim otjerali. Na putu natrag naišli su na dvojicu osmanskih vojnika koji su vršili nuždu pa su ih zarobili i odveli u vlastiti tabor kako bi ih preispitali. No, taj mali uspjeh uskoro je zasjenio jedan tragičan događaj. Kako bi spriječio izbijanje krvne osvete, Lawrence je morao osobno pogubiti jednog od svojih sljedbenika. Lawrence je izabran jer on jedini nije bio dio složenog arapskoga plemenskog sustava, te se tako ne bi stvorio povod za krvnu osvetu. To je međutim doživotno ostavilo trag na Lawrenceovoj psihi.

Prvi napad na vlak

[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]„Ne mogu više dugo igrati ovakvu igru: odlaze mi živci i prilično sam razdražen (…) Ovo ubijanje i ubijanje Turaka je užasno.“ Lawrence of Arabia[/box][/one_half]Krajem ožujka Lawrence je krenuo na svoj prvi napad na željeznicu, točnije jednu osmansku postaju na Abuu el-Naamu. Nakon što je pažljivo izvidio područje, postavio je minu ispod tračnica i prerezao telegrafske žice. Idućeg su jutra beduini, uz podršku dva topa, zauzeli postaju i zapalili nekoliko vagona obližnjeg vlaka. Kad je vlak pokušao pobjeći, Lawrence je detonirao prethodno postavljenu minu i izbacio ga s tračnica. Osmanlije su se počeli povlačiti, ali su morali bježati preko brisanog prostora, koji je nadzirala arapska teška strojnica. „Cijela operacija trajala je 10 minuta, a oni su imali gubitke od 70 mrtvih, 30 ranjenih i 80 izgubljenih. Na drugoj strani poginuo je samo jedan Arap,“ zapisao je Lawrence. No, dok su Arapi pljačkali vlak, stiglo je još osmanskih vojnika te su gotovo potpuno opkolili Arape. Arapi su se spasili bijegom te izgubili dio svojeg plijena, a Lawrence je kasnije zapisao da je umalo i sam poginuo. U jednom svom pismu je izjavio: „Ne mogu više dugo igrati ovakvu igru: odlaze mi živci i prilično sam razdražen (…) Ovo ubijanje i ubijanje Turaka je užasno.“

Osvajanje Akabe

Nakon neuspješnog napada na Medinu, u proljeće 1917. godine emir Faisal organizirao je odvažan napad na Akabu, važnu osmansku vojnu luku (danas na teritoriju Jordana). Osvajanje Akabe spriječilo bi osmanske napade na Sueski kanal i omogućilo britanskoj floti da arapske pobunjenike opskrbi dodatnim ratnim materijalom. Lawrence je aktivno sudjelovao u tom pothvatu, koji je uključio dugotrajno jahanje kroz pustinju Nefud kako bi napali Osmanlije iz neočekivanog smjera – mnogi su, naime, tu pustinju smatrali neprohodnom. To je napravio a da nije prethodno obavijestio London, tj. djelovao je na vlastitu inicijativu i odgovornost. No, imao je i drugi motiv: time je osujetio mogućnost da Britanci zauzmu Akabu i tako ograniče Arape na Arapski poluotok (Akaba je nadgledala jedini laki prolaz na sjever). U tom je napadu važnu ulogu imao beduinski plemenski vođa Auda Abu Tayi, kojeg u filmu glumi Anthony Quinn. Arapska pobjeda bila je potpuna: Akaba je pala u lipnju te godine, što je otvorilo put Arapima za daljnje napredovanje na sjever. Za razliku od toga kako je to prikazano u poznatom filmu, odlučujuća bitka nije se odigrala u Akabi, već oko 60 km sjeverno gdje su Lawrence i njegovi sljedbenici ulovili osmanske vojnike u zasjedu – uništena je vojska od oko 550 Osmanlija, dok su Arapi imali samo dvojicu poginulih. Sama se Akaba predala gotovo bez ispaljena metka. Lawrence se zatim vratio u Kairo da bi o tome obavijestio svog nadređenog, generala Edmunda Allenbyja. General je bio oduševljen te obećao povećati potporu arapskim pobunjenicima. Oni su tada postali dio većeg Antantina pothvata koji je imao cilj osvojiti Damask. Lawrence se nadao da će tako postati ravnopravni partneri Britancima i Francuzima.

Zarobljeništvo u Derai i psihičko propadanje

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Damask

U studenom 1917. Lawrence je zarobljen dok je vodio izvidnicu kod Derae. U zarobljeništvu je prema vlastitom iskazu mučen i seksualno zlostavljan. Vjerojatno je preživio samo zahvaljujući tome što ga Osmanlije nisu prepoznali. Iako se uspio spasiti bijegom, to mu je ostavilo trajne emocionalne ožiljke. Kasnije je zapisao: „Tada sam izgubio ono jedino što posjedujemo kada se rodimo na ovome svijetu – naš tjelesni integritet.“ Moguće je da je upravo taj događaj bio katalizator za Lawrenceovu rastuću psihološku nestabilnost. Počeo je davati naredbe da se ne uzimaju zarobljenici te osobno ubijao sljedbenike koji su bili previše ranjeni da bi ih se moglo spasiti. Poduzimao je vrlo rizične, gotovo samoubilačke pothvate – npr. napao je jedan osmanski vlak iako su njegovi sljedbenici imali toliko malo oružja i streljiva da su neki od njih morali bacati kamenje. Moguće je da je, svjestan činjenice da ih Britanci i Francuzi namjeravaju prevariti, želio da Arapi pod svaku cijenu budu prvi koji uđu u Damask, što bi ih prema njegovu vjerovanju stavilo u bolji položaj da ostvare neovisnu državu.

Početkom 1918. Lawrence je zajedno s regularnom arapskom vojskom pod Džafer-pašom al-Aslkarijem sudjelovao u bitki za Tafilu u Jordanu, nekoliko desetaka kilometara jugoistočno od Mrtvog mora. Osmanska vojska napala je Arape, no uskoro je posustala i dala se u bijeg. Arapi su izveli munjevit protunapad i temeljito porazili Osmanlije, koji su imali više od 400 mrtvih i 200 zarobljenih. Lawrence je nakon toga odlikovan Križem za istaknute zasluge i promaknut u potpukovnika. Osmanske vlasti ponudile su 15 000 britanskih funti onome tko bi ubio ili zarobio Lawrencea, no nitko ga nije izdao.

Pad Damaska i kraj rata

Britanci predvođeni generalom Allenbyjem u rujnu su 1918. pokrenuli veliku ofenzivu u Palestini. Osmanske snage potjerane su u bijeg te prisiljene povući se kroz Yarmouk i prema željezničkoj postaji kod Derae. No, tu su ih dočekali Lawrence i nekoliko tisuća arapskih pobunjenika. Dana 27. rujna Arapi su naišli na selo Tafas u kojem su Osmanlije bili pobili većinu stanovnika. Lawrence je svojim sljedbenicima naredio da ne uzimaju zarobljenike. Navalili su na kolonu od oko 4000 Osmanlija i napravili strahovit pokolj među njima. Kasnije istog dana zarobili su osmanski stožer i njihove njemačke savjetnike te strojnicom strijeljali svih 250. „Zaluđeni užasom kojem smo svjedočili u Tafasu mi smo ubijali i ubijali, pucali u glave palih protivnika i njihovih životinja, kao da će njihova smrt i prolivena krv ublažiti našu bol,“ zapisao je Lawrence u svojim memoarima. Lawrence je 1. listopada 1918. ušao u Damask, no i dalje ostaje upitno je li to doista napravio prije Britanaca. Arapi su tamo uspostavili privremenu vladu na čelu s Faisalom. No, Antantina je pobjeda Arapima donijela veliko razočaranje. Naime, Britanci i Francuzi prethodno su bili sklopili tzv. Sporazum Sykes-Picot prema kojem je nakon rata Sirija (zajedno s Libanonom) trebala doći pod francusku upravu, a Transjordanija i Palestina pod britansku, čime su spriječeni napori stvaranja neovisne arapske države na prostoru Sirije. Faisal je morao odstupiti, a Lawrence je u očaju ponudio ostavku što mu je međutim odbijeno.

Razočaranje nakon rata

Lawrence je promaknut u pukovnika, no on je odmah nakon kraja rata krenuo u London gdje je osobno iznio arapske argumente britanskoj vladi.
Razočarani Lawrence odbio je prihvatiti viteško odlikovanje i titulu od kralja Georgea (koji je time bio šokiran) te je napisao niz članaka o arapskim naporima da steknu neovisnost i objavio ih u brojnim britanskim listovima. Čak je nastojao pridobiti cioniste na svoju stranu nudeći im da se nasele na području Palestine zauzvrat za podršku stvaranju arapske države, ali su Francuzi osujetili tu inicijativu. Godine 1919. Lawrence je otputovao na mirovnu konferenciju u Pariz gdje je služio kao Faisalov prevoditelj. Pojavio se u arapskoj nošnji. Iako je Faisal bio službeni predstavnik Arapa na toj konferenciji, zapadne sile uvelike su ga ignorirale, dok je Lawrenceu de facto spriječen kontakt s emirom. Potvrđena je ranija odluka kojom su Sirija i Libanon došli pod francusku administraciju, Transjordanija i Palestina pod britansku, dok je na istoku uspostavljen Irak kao britanski protektorat. Prijedlog o osnivanju autonomne arapske države glatko je odbijen.

Rođenje legende i povlačenje iz javnog života

Sedam stupova mudrostiSedam stupova mudrostiU Londonu je ratni korespondent Lowell Thomas održao niz predavanja o pohodu generala Allenbyja u kojima je posebnu pozornost pridao Lawerenceovim pothvatima među Arapima. Lawrence je tako postao zvijezda. No, nije dugo uživao u svojoj slavi. Ogorčen ishodom svojih napora oko arapske neovisnosti povukao se iz javnog života i napisao svoje memoare, “Seven Pillars of Wisdom” („Sedam stupova mudrosti“), koje je objavio 1926. godine. Iduće je godine izdana i skraćena verzija, Revolt in the Desert („Ustanak u pustinji“). No, sukladno Lawrenceovim predviđanjima, već 1920. godine izbio je Veliki arapski ustanak protiv novih kolonijalnih vlasti u Iraku, u kojem je poginulo više od 10 000 ljudi. Tadašnji državni sekretar za kolonije Winston Churchill pozvao je Lawrencea natrag u službu, gdje je radio na poslovima vezanima uz arapsko pitanje u britanskom Kolonijalnom uredu. Nakon konferencije u Kairu u ožujku 1921. Faisal je postavljen za vladara Iraka, dok je njegov brat Abdullah postao kralj novoosnovane države Transjordanije. Lawrence je tim rješenjem bio nešto zadovoljniji, ali postalo je jasno da se ujedinjena i neovisna arapska država neće realizirati. Lawrence je izjavio da više nikad ne želi biti na položaju odgovornosti te se uskoro povukao s položaja u Kolonijalnom uredu. Navodno je bolovao od depresije i PTSP-a te prekinuo kontakt sa svima osim nekolicinom starih prijatelja.

Karijera u britanskim oružanim snagama i preuranjena smrt

Od 1925. do 1933. Lawrence je službovao u britanskom Kraljevskom zrakoplovstvu i kopnenoj vojsci u Britaniji i Indiji. Nije volio biti u središtu pažnje (pisao je da se osjeća kao da mu je netko „zavezao limenku za rep“), pa je promijenio ime prvo u John Hume Ross, a zatim u Thomas Edward Shaw, no novinari su ga lako otkrili i nisu mu dali mira. Kako bi zaradio dodatan prihod, Lawrence je preveo „Odiseju“ na engleski za jednog američkog izdavača te napisao knjigu o obuci u Kraljevskom zrakoplovstvu temeljenu na vlastitim iskustvima. Godine 1935. odlučio se povući u mirovinu. Planirao se skrasiti u dvosobnu kućicu nazvanu Clouds Hill u Moretonu u engleskoj grofoviji Dorset. Tamo je našao novu strast, motocikle, kojih je kupio čak sedam. No, već 13. svibnja te godine doživio je prometnu nesreću te smrtno stradao kad je njegov motocikl sletio s ceste dok je pokušavao izbjeći dvojicu dječaka na biciklima (umro je u bolnici 19. svibnja). Postoje mnoge teorije zavjere oko njegove iznenadne smrti, no nema dokaza da se radilo o bilo čemu osim tragičnoj nesreći. Lawrenceova pogibelj potaknula je uvođenje obveze nošenje kaciga za motocikliste. Mnogi su istaknuti pojedinci prisustvovali njegovu sprovodu, uključujući poznatog britanskog državnika Winstona Churchilla koji ga je nazvao „jednim od najvećih bića ovoga doba“ i prethodno spomenutog generala Allenbyja koji ga je smatrao vojnim genijem, ali je isto tako istakao njegovu povučenost i skromnost.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]PRIKAZ ARAPA

Film je dugo vremena bio zabranjen u mnogim arapskim državama jer su njihove vlade smatrale prikaz Arapa uvredljivim. važna iznimka u tome bio je Egipat jer je Omar Sharif osobno pozvao predsjednika Gamala Nassera da pogleda film. Nasser je bio oduševljen, a film je postao velik hit u egipatskim kinima. Zanimljivo je da, izuzev šerifa Alija kojeg glumi Omar Sharif, sve glavne arapske uloge igraju zapadnjački glumci. No, većina su običnih boraca stvarni arapski vojnici koje je iznajmio kralj Husein od Jordana. Iako je scena u kojoj šerif Ali ubije lawrenceova prvotnog vodiča zato što je pio iz njegova bunara izmišljena, ona služi kao ilustracija složene mrežE međuplemenskih veza i neprijateljstava među Arapima.[/box]

Komentari