Katarina je nakon smrti supruga, bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, 1461. ostala bez kraljevstke titule, ali ju je posinak i novi kralj Stjepan Tomašević proglasio kraljicom majkom. Time je zadržala visoku funkciju u zemlji.
Bosansko je Kraljevstvo već četrdesetak godina plaćalo određenu svotu Osmanlijama kako bi ih poštedjeli osvajanja. Međutim, Osmanlije se često nisu držale tog dogovora. Novi se kralj 1462. pomirio s ugarskim kraljem Matijom Korvinom te sultanu odbio plaćati danak. Ovo je veoma razljutilo sultana Mehmeda II. Osvajača, pa je 1463. zauzeo velike dijelove Bosanskog Kraljevstva. Glavni problem u obrani Bosanskog Kraljevstva bila je razjedinjenost plemstva.
Kraljica majka postaje izbjeglica
Pripadnici kraljevske obitelji u tom su se trenutku nalazili u različitim krajevima Kraljevstva. Zašto nisu bili na kraljevskom dvoru u takvim turbulentnim vremenima, još nije razjašnjeno. Kralj Stjepan Tomašević pogubljen je u Jajcu, iako je sultan obećao da će mu poštedjeti život ako ispuni određene uvjete. Kraljica Mara uspjela je pobjeći iz Jajca u Hrvatsku, gdje ju se zarobio hrvatski ban Špirović. Katarina se nalazila u ljetnikovcu Kozogradu kod Fojnice. Njezina su djeca boravila u tvrđavi Zvečaj kod Banje Luke, odakle su ih osmanski vojnici oteli i odveli u Carigrad. Neki izvori tvrde da ih je odveo Katarinin polubrat Stjepan, koji je u mladosti primio islam i postao Ahmed-paša Hercegović. Katarina je znala da je možda jedina slobodna predstavnica Bosanskoga Kraljevstva. Odlučila je krenuti prema Dubrovniku. Bosanski je kralj u zarobljeništvu pristao predati sve utvrde. Međutim, utvrda Kozograd nije se predala i borila se protiv Osmanlija do posljednjeg čovjeka. Pretpostavlja se da je na taj način vojni garnizon pokušao dobiti na vremenu i omogućiti Katarini lakši bijeg. Katarina je unatoč svim nedaćama uspjela pobjeći s kraljevskom pratnjom preko Konjica do Stona, što iznosi oko 150 kilometara. Morala je prelaziti planine južne Bosne i Humske zemlje te se spustiti niz dolinu Neretve. Sa sobom je ponijela obilježja vladarske kuće – krunu, plašt i mač. Kako se uspjela probiti kroz osmanske redove po zahtjevnom terenu, ostaje nejasno.
Dubrovačka diplomacija
Dubrovačka Republika obećala je poslati brodove po Katarinu u Ston, ako ikad uspije stići dotamo. Brodom je prebačena na teritorij Republike te se sakrila na otok Lopud u lipnju 1463. godine. Dubrovčani nisu mogli odbiti pomoć Katarini, ali se nisu htjeli ni zamjeriti Mehmedu II. Osvajaču, koji je morao zatočiti još samo Katarinu da bi se formalno proglasio bosanskim kraljem. Dubrovnik je odbio plaćati Katarini novac koji je inače isplaćivao Bosanskom Kraljevstvu jer nije bilo jasno ima li na njega pravo Katarina ili Mara, koja je u međuvremenu također stigla u Dubrovnik. Sljedeće su godine članovi obitelji Kosača uspjeli osloboditi dobar dio svojih zemalja, pa se Katarina uputila svojoj obitelji. Prije odlaska u Dubrovniku je pohranila mač koji je trebao naslijediti sin Sigismund. Kao kraljica majka Bosanskog Kraljevstva i majka prijestolonasljednika uspjela je 1464. dobiti od pape Pavla II. financijsku pomoć koju će primati do kraja života. Te je godine stekla još jednog neprijatelja – Matiju Korvina. Naime, nakon što je oslobodio dio Bosne, Korvin nije obnovio Bosansko Kraljevstvo, nego je te dijelove pripojio Ugarskome i postao pretendentom na bosansko prijestolje. Međutim, već 1465. Osmanlije ponovno osvajaju Humsku zemlju, pa Katarina opet moli Dubrovnik da ju primi, ovoga puta s bratom Vladislavom. Dubrovčani su joj dopustili da se skloni na neki otok, ali joj nije dopušteno ući unutar zidina zbog straha od sultana, koji je praktički stigao do dubrovačkih zidina.
Piše: Marsela Alić
Katarina Kosača Kotromanić: između Bosne i Huma (1. dio)
Katarina Kosača Kotromanić – kome su ostale njene zemlje? (3. dio)
Katarina Kotromanić Kosača: narodna junakinja (4. dio)
Kako je Hercegovina dobila ime?
