Josip Broz Tito u stranim medijima

Krajem 1940-ih godina 20. stoljeća u Europi se zahuktavao Hladni rat između Sovjetskog Saveza i SAD, te njihovih satelita i saveznika. Nade za poratni mir i suradnju (uz poštivanje interesnih sfera) izgubljene su, a politika se svela na crno-bijele interpretacije. U takvim je okolnostima sovjetsko rukovodstvo sve manje toleriralo bilo kakve slučajeve neposlušnosti od strane njegovih saveznika. Upravo je početak Hladnog rata obilježila napetost u odnosima između dva najveća uporišta komunizma u Europi- Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.

Razlozi su bile učestale nesuglasice između Josifa Staljina i Josipa Broza Tita koji je bio poprilično samostalan u provođenju unutarnje i vanjske politike, učvršćivanju vojno-političkih odnosa između balkanskih zemalja, zaobilazeći Moskvu, što Staljinu nije bilo po volji. Staljin je želio da se jugoslavenska vanjska politička aktivnost koordinira sa stavovima sovjetskog rukovodstva.

“Dobro bi bilo unaprijed zatražiti naše mišljenje prije donošenja važnih odluka, u protivnom, mi bismo se našli u glupom položaju,” naglašavao je u diplomatskoj razmjeni. Osim toga, Staljinu je smetalo što su Jugoslaveni željeli imati pod kontrolom veze između SSSR-a i Albanije, a zabrinjavajuće su bile i sve češće vijesti o Titovom zbližavanju odnosa s Bugarskom i Albanijom. Ovo je izazvalo negativnu reakciju u Moskvi budući da je KPJ htjela igrati ulogu vođe u odnosima sa susjednim državama što je proturječilo, dogovorenom u Kremlju, hijerarhijskom modelu unutarnjih odnosasocijalističkog logora sa samo jednim jakim centrom – Moskvom.

Sovjetsko-jugoslavenski odnosi zaoštrili su se osobito zbog Albanije poslije 19. siječnja 1948. kada je Tito uputio prijedlog albanskom predsjedniku Hodži da mu ustupi bazu za razmještanje jugoslavenske divizije u južnoj Albaniji, pozivajući se na opasnosti od upada Grka na albanski teritorij uz podršku angloameričkih snaga. Sporna je bila Titova odluka, donesena bez savjeta Moskve koju nije obavijestio o svom prijedlogu upućenom Hodži.

Jugoslavija je radila probleme Staljinu i zbog svog samostalnog angažmana u grčkom građanskom ratu. Potporu grčkim komunistima Tito je davao još od vremena Drugog svjetskog rata. Podupirao ih je iz više razloga – to mu je podizalo prestiž među čelnicima susjednih komunističkih partija, prijetnja rata (i zapadne intervencije) pomagala je u pregovorima s Albanijom, a gajio je nade i da bi eventualna novonastala grčka komunistička država mogla biti saveznica koja bi gravitirala više prema Beogradu nego prema Moskvi. Na to se nadovezuju i Titovi snovi o proširivanju jugoslavenske federacije i udruživanja s okolnim republikama.

Staljinu je to predstavljalo problem jer je u ranim godinama nakon Drugog svjetskog rata vjerovao u mogući suživot s kapitalističkim blokom i poštivanje ratnih dogovora prema kojima Grčka ipak neće potpasti u sovjetsku sferu interesa. Nije mogao javno izdati komunističku borbu u Grčkoj jer bi izgubio poslušnost tamošnje partije, a nije mogao niti pokazati Washingtonu i Londonu da ne kontrolira u potpunosti komuniste u Europi. Stoga je htio da se građanski rat završi porazom komunista. Titova podrška sukobu izazivala je sumnju zapadnih sila da im Staljin laže, a koristi Tita kao posrednika i potpiruje sukobe.

1948. – kap koja je prelila čašu

Sve veće nepovjerenje prema samostalnoj politici Beograda učvrstile su Titovi potezi u Albaniji. Odluka o mogućem razmještanju jugoslavenskih snaga na jugu Albanije značilo bi da bi Albanija potpala pod jugoslavensku kontrolu, ako ne bi postala i sedma republika. Vjerojatno je to bila kap koja je prelila čašu, a događaji su zatim krenuli prema raskidu.

Napetost je rasla u Moskvi i zbog izvješća sovjetskih poslanika u Jugoslaviji, u kojima su interpretirali sve jugoslavenske postupke kao posljedicu negativnog odnosa prema SSSR-u. Beograd se čak usudio kritizirati neke sovjetske ideje o ekonomskom oporavku Europe i ponuditi vlastite ideje za oporavak Jugoslavije. Titovi suradnici, Milovan Đilas i Edvard Kardelj, pozvani su na konzultacije u Moskvu. Oni su se vratili u Beograd dojma da je došlo do “nerazrješivih razlika mišljenja.”

Moskva je povukla svoje vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije 1948. Već prije toga u sovjetskoj korespondenciji počele su se pojavljivati optužbe jugoslavenske strane za odstupanje od marksizma-lenjinizma i antisovjetsko raspoloženje ali je ton bio pomirljiviji, poput roditelja koji kori svoje dijete. Prepiska između Moskve i Beograda dotaknula se i uloge jugoslavenskih partizana u Drugom svjetskom ratu. Četvrtog svibnja 1948. Moskva je “podsjetila” Tita da se jugoslavenska partija previše ponosi svojim uspjesima protiv Nijemaca jer bi bez Crvene armije “bili uništeni” Ovo je uvrijedilo jugoslavensku partiju i ojačalo njihovu odanost Titu koji je svoj legitimitet bazirao na ratnom vodstvu. Beograd je oštro reagirao na ovaj komentar i pozvao na raspravu na idućem sastanku Informbiroa.

Za razlaz Tita i Staljina ključna je bila 1948. godina kada je Informbiro (savjetodavni organ komunističkih partija, poznat izvan Jugoslavije kao Kominforma) održao konferenciju blizu Bukurešta od 19. do 23. lipnja 1948. godine. Samo godinu dana ranije, na prvom susretu Informbiroa u rujnu 1947. jugoslavenski poslanici su bili najglasniji kritičari nacionalnih komunističkih partija jer su bile “nedovoljno posvećene borbi.” Napali su francuske i talijanske komuniste koji su sudjelovali u poslijeratnim koalicijskim vladama iako je taj potez imao odobrenje Staljina kojemu je bilo važno pokazati da komunisti mogu surađivati – uostalom nisu mogli doći na vlast u tim zemljama bez izbijanja vojnog sukoba sa zapadnim saveznicima. Novoosnovana Kominforma je čak imala u početku sjedište u Beogradu. Na drugoj konferenciji Informbiroa Staljin je očekivao javno pokajanje od strane jugoslavenske delegacije, a osobito Titovo. No Tito nije niti došao na sastanak Informbiroa. Razlog tome nije bio prkos, već strah od njegova zarobljavanja i sovjetskog napada na Jugoslaviju. Bez jugoslavenskog priznanja poraza Staljin je odlučio iskoristiti konferenciju da ekskomunicira Jugoslaviju iz komunističkog svijeta.

Izdaja i hereza

Ono što su Jugoslaveni odbili priznati kao vlastite “greške”. smatrano je kao protivljenje “generalnoj liniji”. Konferencija je rezultirala poznatom rezolucijom “Situacija u Komunističkoj partiji Jugoslavije” koja je objavljena 29. lipnja 1948. u novinama, kada je čitav svijet saznao za sovjetsko-jugoslavenski konflikt.

Informbiro je izjavio sljedeće: “vodstvo Komunističke partije Jugoslavije provodi u posljednje vrijeme u osnovnim pitanjima vanjske i unutarnje politike nepravilnu liniju koja znači odstupanje od marksizma-lenjinizma”, “vodstvo KPJ provodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu i SKP(b)”, “raširila se klevetnička propaganda o “izrođivanju” SKP(b), SSSR-a…,” “u unutarnjoj politici rukovoditelji KPJ napuštaju pozicije radničke klase i kidaju s marksističkom teorijom klasa i klasne Borbe”, ”poriču činjenicu da u njihovoj zemlji rastu kapitalistički elementi”, “rukovoditelji KPJ ponavljaju grešku ruskih menjševika, koja se sastoji u rastvaranju marksističke partije u nepartijskoj masovnoj organizaciji”, “u KPJ nema unutarnje partijske demokracije,nema kritike ni samokritike…”

Na kraju rezolucija Informbiroa utvrđuje da je rukovodstvo KPJ “isključilo sebe i Komunističku partiju Jugoslavije iz porodice bratskih komunističkih partija, iz jedinstvenog komunističkog fronta i iz redova Informbiroa.”
Ipak, autori rezolucije nadaju se da u KPJ “ima dovoljno zdravih elemenata čiji je zadatak da prisile svoje rukovoditelje da otvoreno priznaju pogreške i poprave ih”, a ako rukovoditelji budu nesposobni, “da ih smijene.” Naravno, to je bio poziv da lojalni komunisti svrgnu Tita i njegove suradnike što je uznemirilo Tita i pokrenulo protustaljinističke čistke.
Ubrzo je uslijedio i odgovor jugoslavenske strane u kojem je CK KPJ opovrgnuo sovjetske tvrdnje i kritike. Čini se da je bilo prekasno jer je sovjetska propaganda počela masovnu kampanju protiv jugoslavenske strane, a osobito Tita. Počeo je svojevrsni informacijski rat. Sovjetski su novinari znali kakvu je informaciju od njih očekivalo rukovodstvo i zato su potpirivali vatru konflikta koji se širio.

Propagandni rat

Primjerice, u Pravdi od 22. srpnja 1948. novinar S. Borzenko hrabro je izvještavao o tome da je jugoslavensko stanovništvo shvaćalo “prevarantsku politiku rukovodstva njihove zemlje”. Neprijateljski odnos sovjetskih masovnih medija odnosio se ne samo na jugoslavensku državu i njezinu komunističku stranku, nego i na Tita i njegovo okruženje.
Posebnu je ulogu u stvaranju tog negativnog portreta odigrao novinarski tekst u Pravdi od 8. rujna 1948., koji je nosio naziv “Kuda vodi nacionalizam Titove grupe?”. Pretpostavlja se da je autor ovog članka bio sam Staljin. Ovdje se ističe Titova “grupa,” “frakcija” ili “klika” (”Titova grupa … klan političkih ubojica”) i njegovo najbliže okruženje kao kontrast u odnosu na ostali narod (“Nikad nije bilo niti će biti kampanje protiv naroda Jugoslavije”).

Zanimljivo je i to što tekst karakterizira Tita sličnim pojmovima kao u slučaju unutarnjih neprijatelja sovjetskog režima 1930-ih godina (“Titova grupa koja se odmetnula od komunističkih partija i objavila im rat”). Autor prikazuje Tita kao svojevrsnog “izdajnika” socijalističkog sustava i načela internacionalizma, pripisuje mu suradnju s američko-imperijalističkim logorom (“U stvarnosti, ispostavilo se da je Titova grupa sebe postavila u službu imperijalista”), samo što ga ne naziva zapadnjačkim špijunom.
Česta fraza koja se spominjala u sovjetskim medijima i diplomatskog prepisci je optužba za herezu jer postoji samo jedan put do socijalizma – onaj Moskve, a ne nacionalistički Beograda.
Osim navedenog teksta u Pravdi i sličnih materijala, zamjetna je i “narodna umjetnost,” odnosno karikature od kojih su neke prikazane uz ovaj tekst kao ilustracije.

Jugoslavija je reagirala na optužbe Moskve i postepeno ju je počela optuživati za pokušaj reformiranja socijalizma, vođenje politike i položaj “velikog brata”, agresivni politički pritisak nazivan i sovjetskim imperijalizmom, te sve teže optužbe. Sovjetski oblik socijalizma nazvan je “gospodstvom birokratske kaste i državno-kapitalističkog despotizma.” Moskva je počela revno sankcionirati sve znakove političkog neposluha u drugim europskim zemljama. U vodstvu Jugoslavije bio je prisutan opravdani strah da je moguć vojni napad na Jugoslaviju ili ubojstvo Tita. Novonastali NATO ozbiljno je razmotrio mogućnost da vojno brani Jugoslaviju od moguće intervencije Crvene armije.
Kasnije se o ovom razdoblju pripisivao apokrifni citat Tita: “Druže Staljine, prestani slati svoje agente u Jugoslaviju s nalogom da me ubiju. Uhvatili smo već sedmoricu tvojih ljudi koji su namjeravali da to učine. Ako se to ne obustavi, ja ću biti prinuđen da pošaljem čovjeka u Moskvu i, ako to učinim, neće biti potrebno da šaljem drugog.” Vrlo vjerojatno se ne radi o pravoj poruci jer je riječ o popularnoj anegdoti koja se proširila tek za destaljinizacije.
Krajem 1949. bili su prekinuti kontakti između SSSR-a i Jugoslavije unatoč još formalno postojećim diplomatskim odnosima. Tek za vrijeme Nikite Hruščova, novog vođe SSSR-a, ovi su odnosi bili normalizirani.

Komentari