Malo – malo možemo naići na bombastične naslove u kojima se tvrdi da je ubojstvo švedskog premijera napokon riješeno. No postavlja se pitanje je li uistinu? Ako vas zanima kada je i kako ubijen švedski premijer pridružite nam se u čitanju.
Povelik pištolj
O ovoj temi se već desetljećima žestoko raspravlja, a ovdje ćemo krenuti od trenutka kada je pokrenuta rasprava odnosno od noći ubojstva. U noći 28. veljače te sada već davne 1986. godine, ubijen je karizmatični premijer Švedske koji je svoju dužnost prvotno obavljao od 1969. do 1976., i od 1982. do svoje smrti. Iako je bio premijer Olof Palme je živio barem dijelom poput običnih ljudi. Često je izlazio bez tjelohranitelja, a tako je bilo i tog sudbonosnog dana. Njegova je supruga Lisbeth Palme odlučila da odu zajedno u kino s njihovim sinom i njegovom djevojkom. Kao i često prije do tada Olof Palme je krenuo u kino bez pratnje. Kada su došli u kino gledati komediju “Braća Mozart” nije više bilo karata, ali ih je prodavatelj prepoznao i ponudio im je karte u VIP loži, odnosno kartama koje su bile namijenjene redateljima i članovima njihovih obitelji. Nakon filma i kratkog druženja dva su se para razišla oko 23 i 15. Olof je sa suprugom krenuo pješke u šetnju prema svom domu. Šetali su najprometnijom ulicom švedske prijestolnice, u trenutku kada im se s leđa prišuljao ubojica te je potom premijera upucao s leđa iz neposredne blizine da bi odmah potom drugi metak namijenio njegovoj ženi. Kada je stigla hitna pomoć Olof je bio u kritičnom stanju i preminuo je do ponoći dok je supruga prošla samo s manjim ozljedama jer ju je metak okrznuo. Forenzična analiza je pokazala da je atentat izvršen s pištoljem marke 357 Magnum. Naime, meci su ispaljeni iz cijevi dužine od oko 10 cm, što znači da je Olof likvidiran velikim pištoljem.
Teži dio posla
I dok je ove podatke lagano za podastrijeti, znatno je teži dio posla napraviti spisak onih koji su se našli pod optužbama i sumnjama za ubojstvo premijera. Olof Palme je kao premijer imao je veći broj neprijatelja, što cijelu stvar komplicira.
Pouzdanost Lisbethinog sjećanja?
Sumnja je prvo pala na teškog desničara Viktora Gunnarssona koji je u nekoliko navrata zadržan na ispitivanju zbog ovog ubojstva, ali je zbog nedostatka dokaza pušten te je kasnije emigrirao u SAD-e, gdje je ubijen 1993. godine. Ubijen je u ljubavnom trokutu u kojem ga je sredio novi mladić njegove bivše djevojke. Za umorstvo je osumnjičen i sitni kriminalac Christer Petterson, koji je već bio ranije osuđen za ubojstvo iz nehata. Iako je osuđen za ovo ubojstvo, njegova se osuda najvećim dijelom bazirala na identifikaciji i izjavama premijerove žene, koja je tvrdila da je upravo on bio na mjestu gdje se ubojstvo dogodilo i da je on ubojica. Nakon što je osuđen za ubojstvo švedskog premijera 1989., već iduće godine je oslobođen. Njegovo oslobođenje posljedica je činjenice da o umiješanosti u atentat nije bilo nikakvih dokaza, a najvažnije je to da nije pronađen ni motiv za njegovo ubojstvo, što ga je maknulo sa spiska osumnjičenih. On je umro 2004. godine i pravno je oslobođen svake sumnje da je počinio ovaj zločin.
Logična teorija Jana Bondesona
Prema povjesničaru Janu Bondesonu ubojstvo premijera ima veze s unosnom trgovinom oružjem. Navodno je riječ o podmićivanju indijskih vladinih dužnosnika od strane švedske tvrtke Bofors, a koja je nastojala sklopiti veliki posao s Indijom. Upravo je tog dana kada je došlo do ubojstva Olof saznao za muljaže ove švedske tvrtke. Iskustvo nas uči da je važno u kriminalnim slučajevima slijediti trag novca i da on prije ili kasnije dovede onoga koji istinski traži na pravi put. Dakle, ova teorija je jedna od najbolje argumentiranih i pitanje je samo koliko je švedska policija istražila spomenutu tvrtku i njezine račune.
Čileanski fašist, policajci desničari, CIA ili kurdistanska radnička stranka?
Među ostalim teorijama je ona o čileanskom fašistu Robetu Zhiee-u koji je financiran, navodno, od strane CIA-e, a koji je želio kazniti švedskog premijera za simpatizersku politiku prema ljevičarima. Prema nekima atentat je posljedica zavjere među švedskim desničarskim policajcima. Tu je i teorija o umiješanost CIA-e koju je iznio Richard Brenneke poslovni čovjek iz Oregona, a koji tvrdi da je bio agent CIA. Američka je agencija njegove tvrdnje proglasila “apsolutnom besmislicom”, navodeći da spomenuti nikada nije bio agent ove agencije. Jedna od teorija kaže da iza ubojstva stoji Kurdistanka radnička stranka. No, niti jedna od ovih teorija očito nije bila dovoljno dobra da bi policiju navela na pravi trag, pa je policija skrenula u smjeru koji se čini najmanje bolnim.
Kako sačuvati obraz?
Najnoviji teorija kojom je zatvoren slučaj, barem službeno, je ona o Stigu Engstromu, grafičkom dizajneru, koji je u javnosti poznatiji kao Skandia Man, a koji se ubio prije ravno 22 godine. U prilog njega kao mogućeg ubojice navodi se to što je prošao vojnu obuku i bio je član streličarskog kluba. Uz to bio je protivnik premijerove politike. Na dan ubojstva bio je u blizini mjesta zločina. Ova teorija možda treba sačuvati obraz švedskoj policiji jer Stig se ne može braniti niti odgovarati na pitanja, zbog čega većina pitanja ostaju otvorena. je li on bio spreman ubiti premijera, možda, no je li bio spreman likvidirati i njegovu suprugu, nismo sigurni. U ovu teoriju po statistikama vjeruje samo 20 posto Šveđana.
U osnovi cijela je istraga nevjerojatno traljavo provedena što otvara, također, brojna pitanja o samim organizatorima ovog atentata. Kao primjer takve nemarnosti izdvojit ćemo samo dva čimbenika, a to je da mjesto zločina nije najvećim dijelom osigurano pa su tako mase ljudi vrlo brzo počele dolaziti noseći cvijeće ubijenom premijeru. Tog prigodom su uništeni ostaci koji su mogli povezati počinitelja zločina s konkretnijim dokazom poput otisaka cipela na snijegu. Nadalje drugi metak koji je samo okrznuo premijerovu ženu nije nađen odmah, a našli su ga tek posjetitelji i to dva dana nakon ubojstva, što je nedopustivo. Kada se sve to zbroji čini se da je Skandia Man bio idealan izbor za optužbu koji omogućava policiji da se s određenim dignitetom povuče s ovog slučaja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
