Julije Cezar je nedvojbeno najpoznatiji rimski vojskovođa i političar, ali i Rimljanin uopće. Svojom je vojnom strategijom omogućio daljnje širenje rimske države, a političkim je reformama dokrajčio republiku i omogućio početak nove carske ere. I dok su se povjesničari do nedavno najviše bavili njegovom vojnom karijerom i političkim makinacijama danas se sve češće propituje i njegovo zdravstveno stanje. Pojedini su antički autori ostavili svjedočanstva koja upućuju da je u zreloj životnoj dobi imao podosta zdravstvenih problema. Sam pak Cezar nikada nije pisao o svom zdravlju. Je li tome bilo tako zato što je ignoriranjem problema želio samog sebe uvjeriti da oni ne postoje – nije poznato, ali je vrlo moguće. Kroz više od dva tisućljeća provlači se priča da je Cezar bio epileptičar.
Što kažu antički autori?
O Cezarovom zdravstvenom stanju piše nekoliko antičkih autora. Najviše podataka o Cezarovom zdravlju je ostavio Plutarh. Prema njemu je prvi napadaj, barem vidljiv u javnosti, imao još u Córdobi, a koji se vjerojatno dogodio na samom početku Građanskog rata 49. pr. Kr. Drugi se napadaj pak dogodio u bitci koda Tapasa u Tunisu 46. pr. Kr. Postoje dvije varijante bitke kod Tapasa koje prepričava Plutarh. Prema jednoj verziji Cezar je bio u bitci, a prema drugoj ga je uoči bitke “spopala njegova uobičajena bolest”. Prema ovoj drugoj verziji nakon što mu je pozlilo odnesen je u obližnju utvrdu te u bitci nije sudjelovao.
Dva njegova poznata napadaja su se dogodila i u Senatu. Jedan se dovodi u vezu s dugim Ciceronovom govorom za kojega je dobio navodno napad tremora i ispustio sve papire iz ruke. Zadnji poznati napad se zbio početkom 44. pr. Kr. kada mu je bilo toliko loše da nije mogao poštovati protokol i ustati u trenutku kada su mu prišli konzuli, pretori i drugi dužnosnici u Senatu. Time je Cezar navodno uvrijedio mnoge pa se kasnije sam opravdavao svojom bolešću. No Plutarh je ovdje iznio otvorenu sumnju da možda njegovom ponašanju nije kumovala bolest već da je u pitanju moglo biti i pokazivanje nadmoći koju su mu sugerirali bliski ljudi. Bio je to događaj koji je Plutarh protumačio kao jedan od više incidenata koji su imali za posljedicu poras mržnje prema Cezaru. Navodno je u tom napadaju prema Plutarhovim riječima imao nesnosnu vrtoglavicu, glavobolju, a osjećao je i obamrlost udova. No, treba nadodati da je Plutar pristran kada je Cezar u pitanju. O Cezaru je pisao i Svetonije koji navodi da je on bio dobra zdravlja do pred kraj života kada je počeo gubiti svijest te su ga pratile i noćne more. Poput Plutarha i on izričito spominje epilepsiju. Apijan iz Aleksandrije je također spomenuo Cezarovu epilepsiju praćenu konvulzijama, karakterističnim za ovu bolest. Danas se pretpostavlja da je Cezarov nasljednik August, unuk njegove sestre Julije, nakon stričeve smrti cenzurirao dokumente koji su govorili o njegovoj bolesti, što nije nemoguće. Danas nije sačuvan niti jedan suvremeni izvor o Cezarovoj bolesti. Prvi od autora koji ovu bolest vezuje uz Cezara je Plutarh, ali to čini više od stoljeća nakon Cezarove smrti. Po logici stvari to što nisu sačuvani brojni izvori nije čudno, a opet kasnija pisana građa morala se temeljiti na onim ranijim nesačuvanim izvorima.
Iznenadne smrti Cezarova oca i pradjeda
Prema poznatim podacima koje donosi Plinije Stariji Cezarovi su otac i pradjed umrli iznenadnom smrću u trenutku kada su navodno obuvali obuću. Umrli su prije svog vremena i kada su bili, kako se činilo, relativno dobra zdravlja. Danas se smatra da su umrli od moždanog ili srčanog udara, a što daje materijala za pretpostavku da je i sam Cezar mogao naslijediti njihove zdravstvene probleme.
Epilepsija “sveta bolest”
Stajalište da je Cezar imao epilepsiju je danas stavljeno pod znak upitnika, i suvremeni znanstvenici smatraju da se simptomi koje navode antički autori ne mogu uvijek svrstati pod epilepsiju. Ova se bolest spominje još u Hamurabijevom zakoniku pa se izričito navodi da ako kupac kupi roba ili robinju s epilepsijom da je rok za njihov povrat mjesec dana od trenutka kupnje. Prilično ograničavajući kupo-prodajni zakoni, zar ne? U Mezopotamiji se ova bolest smatrala natprirodnom i bila je loš znamen. Drevni su Grci, čini se, epilepsiju shvaćali na sličan natprirodan način, no Hipokrat je to stajalište nastojao promijeniti te je tragao za prirodnim uzrocima bolesti. On kazuje da ova bolest nije ništa božanskija od drugih bolesti i da ima svoje prirodne uzorke.
Napadaji koje spominju različiti izvori mogu biti posljedica brojnih bolesti. Tako se u novije vrijeme Cezar povezivao s raznim boleštinama od hipoglikemije do tumora na mozgu. Naravno, moguće je da je patio i od epilepsije, što je s obzirom na pojavu bolesti u odrasloj dobi rijetko, pa i onda manje vjerojatno. Prvi se napadaj zbio prema svemu sudeći u njegovoj 51-oj godini, a onaj u Africi se dogodio u trenutku kada se približio sredini svojih 50-ih. Navodno je njegov sin Cezarion bio lošeg zdravlja te imao ovu bolest, što je isto pod znakom upitnika.
Niz malih moždanih udara ili ?
Znanstvenici Francesco Galassi i Hutan Ashrafian s Imperial Collegea u Londonu od djetinjstva su bili zainteresirani za rimsku povijest. U zajedničkom radu iz 2015. iznijeli su novu tvrdnju prema kojoj je Cezar možda bolovao od cerebrovaskularne bolesti. Plutarh opisuje Cezara kao mršava čovjeka, izrazito bijele kože. Ovu bjelinu njegove puti potvrđuje i Svetonije. Sve u svemu Cezar se dobro držao za svojih pola stoljeća, iako mu je zdravlje počelo tada otkazivati polagano poslušnost.
Galassi i Ashrafian smatraju da je Cezar imao prije niz malih moždanih udara nego epilepsiju. Ti bi udari dobro objasnili njegove simptome poput slabost udova, vrtoglavice i jake glavobolje. Ukoliko su to doista bili moždani udari, oni su bili posljedica privremenog nedostatka krvi u mozgu. U prilog ovoj novo postavljenoj dijagnozi išle bi i promjene u njegovoj osobnosti jer je krajem života od entuzijasta, kažu, postao depresivac, a što ga je dobrim dijelom i koštalo života jer je u ključnim trenucima krajnje rezignirano odbio imati tjelesnu stražu.
Čovjek od djela više nego riječi
Nova dijagnoza samo je jedna u nizu do sada postavljenih pretpostavki o Cezarovoj bolesti jer je znanost do sada dala i druge alternativne prijedloge poput teške migrene, malarije, pa čak i sifilisa. Je li ova nova hipoteza točna ne možemo zasigurno potvrditi. To što je u Cezarovoj obitelji očito postojala genetska predispozicija za cerebrovaskularne bolesti moglo bi ići dodatno u prilog ovoj novoj tezi. Neki pak smatraju da je ove napadaje imao od trauma na mozgu, što nije nemoguće jer je Cezar bio više čovjek od akcije nego riječi.
Piše: Sonja Kirchhoffer
