Fidelovo djetinjstvo bilo je sretno i bezbrižno, igrao se s drugom djecom, ali je uvijek bio glavni jer su svi znali da je sin moćnog gazde don Angela. Tako se već od djetinjstva naučio da sve bude po njegovu.
Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1927. u bogatoj obitelji plantažera šećerne trske. Fidelov otac Angel Castro rodio se u španjolskoj Galiciji kao sin siromašna seljaka, a 1895. unovačen je i poslan na Kubu gdje je trajao ustanak protiv španjolske vlasti. U ustanak se umiješao SAD te su Španjolci napustili otok, a s njima i Fidelov otac. U početku je Kuba bila neka vrsta američkog protektorata da bi 1902. napokon dobila punu nezavisnost. Ipak, nezavisnost je bila ograničena karaktera: SAD je zadržao pomorsku bazu u Guantanamu (drži je i danas) te pravo na intervenciju ako su ugroženi američki interesi, prije svega trgovinski. Nova Kuba u koju su se slile američke kompanije trebala je radnu snagu, pa se tako na otok vratio i Angel Castro. Naselio se u najistočnijoj kubanskoj pokrajini Oriente radeći za američku kompaniju United Fruit. Teškim radom i štedljivim životom prikupio je dovoljno novca da kupi posjed zvan Biran, kojeg je godinama širio te postao jedan od najvećih zemljoposjednika u tom kraju. Uzgajao je stoku, perad, šećernu trsku i kukuruz te se tako bogatio. Oženio se učiteljicom Mariom Luisom s kojom se razišao nakon što se zaljubio u domaću djevojku Linu Ruiz, koja je na njegovu imanju radila kao sobarica i kuharica. Lina je rodila tri sina i četiri kćeri; Fidel je rođen kao treće dijete.
Isusovci kao uzor
Sa šest godina Fidel i njegova starija sestra Angela poslani su u školu u Santiago kod privatne učiteljice. Nakon godinu dana u Santiagu Fidel je napokon kršten nakon što mu se otac i formalno, tj. crkveno, oženio za Angelu. Kako je krštenje bio uvjet za upis u katoličku školu, Fidel je upisan u školu La Salle koju su vodila Marijanska kršćanska braća. Tamo su mu se ubrzo pridružila i braća, stariji Ramon te mlađi Raul. Fidel je u školi često upadao u nevolje s nastavnicima, organizirao je demonstracije zbog hrane te se često tukao s drugim dječacima. Usto su on i braća imali loše ocjene, te ih je otac odlučio ispisati iz škole i vratiti na imanje. Stariji brat to je jedva dočekao dok se Fidel pobunio i, uz potporu majke, uspio nagovoriti oca da nastavi školovanje, ali u drugoj školi – uglednom koledžu Dolores, koji su vodili isusovci. Ta je škola također bila u Santiagu, a pohađali su je sinovi bogatih poslovnih ljudi i zemljoposjednika. Tu je do izražaja došla njegova inteligencija te je ubrzo postao jedan od najboljih đaka. Do kraja života Castru su isusovci ostali u dobrom sjećanju. Godinama kasnije, kada je Kubu pretvorio u komunistički raj, hvalio je isusovce kao požrtvovne učitelje koji su se iskreno zanimali za dobrobit i napredak učenika te ga naučili disciplini i mukotrpnom radu.
„Ovaj mnogo brblja“
Godine 1940. Castro je prešao u još ugledniji isusovački koledž – Belen u Havani. Tu dolazi do zanimljivosti oko točnih godina koja će kasnije izazvati razne kontroverze. Naime, za upis u Belen učenik je morao imati najmanje 15 godina, a Fidel je tek navršio 14. Njegov otac, don Angelo, podmićivanjem je uspio dobiti novi rodni list po kojem je Fidel rođen 1926., a ne 1927. godine. Kako se ne bi osramotio priznajući tu prijevaru, Fidel je do smrti ustrajao u tvrdnji da je godinu dana stariji (istinu su otkrili zapadni novinari tek 1970-ih). U Belenu se ambiciozni dječak zaljubio u povijest i posebno debate što će ga, uz opsjednutost revolucijama, obilježiti čitav život. Skupljao je govore Demostena i Cicerona te nastojao oponašati njihov kićeni stil vježbajući satima pred ogledalom. Zbog očeva poticaja i mogućnosti da zadovolji svoju strast za gladijatorskim raspravama, Castro je odlučio studirati pravo. U kasnijim se godinama znao požaliti da bi bilo bolje da je studirao neki korisniji predmet iz prirodoslovnih znanosti. Uglavnom, već u Belenu su učitelji i vršnjaci znali govoriti: „Ovaj mnogo brblja. Trebao bi biti odvjetnik.“ Ujesen 1945. Fidel Castro upisao je Pravni fakultet Sveučilišta u Havani gdje se susreo s potpuno novom atmosferom od one na koju je navikao u isusovačkim školama. Studenti su sebe smatrali savješću zemlje i bunili se protiv korupcije, nesposobnosti i sluganstva raznih vlada. Poseban gnjev bio je uperen prema SAD-u, koji se redovito miješao u kubanske izbore postavljajući na čelo države osobe koje su ih bile voljne slušati (general Machado, pukovnik Batista, liječnik Grau, odvjetnik Prio pa opet Batista, sada general). U takvom okruženju sin veleposjednika, koji je dotad vodio lagodan život posvećen proučavanju povijesti i filozofskim debatama, odlučio se ući u studentsku politiku. Politika je ubrzo zamijenila sve čime se prije bavio (bio je i izvrstan sportaš), a odmah je shvatio da će mu njegova fascinacija debatama itekako dobro doći u novootkrivenoj strasti. Počeo je sate i sate provoditi na okupljalištima studenata gdje je neumorno govorio o politici gestikulirajući rukama i šetajući među slušateljima. Njegovo političko stajalište bilo je da su policijsko nasilje, vladina korupcija i podložnost SAD-u simptomi moralne pokvarenosti koja je u srži kubanske politike.
Piše: Dražen Krajcar
