Bližio se kraj Prvoga svjetskog rata. Nakon sloma posljednjeg pokušaja njemačkog proboja Zapadnog bojišta Francuzi su uz američku pomoć u srpnju 1918. izveli protunapad blizu Soissonsa, gradića u sjeveroistočnoj Francuskoj poznatog po bogatoj povijesnoj tradiciji. Bila je to jedna od najvećih bitaka rata, a u njoj je poginulo oko 90.000 vojnika. Napredujući kroz šumu Retz, 66. satnija 5. američke marinske pukovnije naišla je na neprijateljsko uporište koje je branilo nekoliko strojnica. Ne obazirući se na upozorenja kolega, jedan topnički narednik prišuljao se protivničkom uporištu s boka te savladao posadu njemačke strojnice u borbi prsa o prsa. Preuzeo je njihove ručne bombe i djelujući potpuno sam onesposobio sve okolne neprijateljske strojnice. Obrambena točka bila je neutralizirana, a dvije strojnice i četiri zarobljenika pali su u američke ruke.
Ovaj odvažni čin izveo je marinac Vjekoslav Lujo Čukela, poznat i pod amerikaniziranom inačicom imena Louis Cukela. Riječ je o rođenom Splićaninu koji je stekao obrazovanje u rodnom gradu, ali se nedugo prije izbijanja Prvoga svjetskog rata preselio u SAD. Početkom rata prijavio se u oružane snage SAD-a, ali se u borbu uključio tek sredinom 1918. kao američki marinac. Za svoje zasluge Čukela je stekao dvije američke Medalje časti, najveće vojničko odlikovanje SAD-a. Francuzi su ga odlikovali svojom prestižnom Legijom časti, a primio je i niz drugih američkih, francuskih i talijanskih odlikovanja. Usto mu je kralj Aleksandar Karađorđević dodijelio Red jugoslavenske krune, odlikovanje koje je uveo prilikom preimenovanja Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju. Unatoč činjenici da je dvaput lakše ranjen, nikada nije primio Grimizno srce, američko odlikovanje za ranjene vojnike.
Nakon rata službovao je u raznim američkim vojnim bazama na Filipinima i Haitiju, u Kini i diljem SAD-a. U Haitiju je djelomično narušio svoj ugled jer je sudjelovao u brutalnom gušenju protuameričkog ustanka. Tijekom Drugog svjetskog rata službovao je u vojnim bazama u Norfolku i Philadelphiji, a nedugo nakon kraja rata je umirovljen. Iako su ga, kako je govorio, nazivali Austrijancem, Slavenom, Hrvatom i/ili Srbinom, najviše je volio kada su ga zvali američkim marincem.
Piše: Boris Blažina
