Toma Dundić rođen je u Grabovcu kraj Imotskoga vjerojatno 12. kolovoza 1897., a prema drugim izvorima 13. travnja 1896. godine. Vrlo je malo toga poznato o njegovom djetinjstvu i mladosti, ali ipak znamo da je rođen u hrvatskoj seljačkoj obitelji i kao dječak emigrirao u Južnu Ameriku. Četiri je godine boravio u Argentini i Brazilu, gdje je radio kao pastir.
Nije poznato čime se bavio nakon povratka u domovinu, ali je izbijanjem Prvoga svjetskog rata mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. Borio se protiv Rusa na Istočnom bojištu te je zarobljen u bitki kod Lucka 1916. godine. Iste se godine priključio Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi, jedinici sastavljenoj uglavnom od zarobljenih Srba (ali i nešto Hrvata i Slovenaca) iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante.
Tijekom revolucionarnih previranja u Rusiji 1917. pristupio je Crvenoj armiji te se u borio na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika) u Ruskom građanskom ratu. Postao je zapovjednik konjaničke satnije te se borio protiv bijelih (monarhista i drugih protuboljševičkih snaga) i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Bio je poznat po nadimku Aleksa ili Oleko. Tijekom borbi se istaknuo iznimnom hrabrošću te je više puta ranjen. Navodno je odbio prihvatiti unapređenje u viši čin jer se želio boriti u prvim redovima. Poginuo je kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., u vrijeme Sovjetsko-poljskog rata. Za zasluge je odlikovan prestižnim Redom crvene zastave.
Njegov je životopis inspirirao nekoliko sovjetskih književnih (Crvena konjica, napisao Isak Babelj 1926.) i filmskih djela (Aleska Dundić, 1958.). Činjenice da se priključio srpskoj diviziji te da mu je porijeklo pomno istraženo tek 1975. navele su neke ruske autore da ga predstave kao Srbina, a kasnije su ga tako predstavljali i neki srpski pisci.
Piše: Boris Blažina
