Godine 1852. Petar Preradović uputio se kao poslanik na pregovore s Omer-pašom u Travnik. Paša je prethodne godine slomio ustanak bosanskog begovata, zatvorio oko tisuću najuglednijih aga i begova, a njih oko 400 okovane poslao u Carigrad.
Preradova obitelj nije bila s njim u Zagrebu, a on je u slobodno vrijeme odlazio u salone. Uvijek je bio vrlo strog prema sebi i tražio više od sebe nego od drugih. No njegova stroga moralna načela popustila su u zagrebačkom salonu operne pjevačice Karoline Schauff, gdje su se okupljali ilirci na druženju, razmjeni ideja i umjetnosti.Karolina je bila i pjesnikinja, književno obrazovana…Prerad nije odolio čarima mlade umjetnice i počinje pisati ciklus od 16 pjesama na njemačkom jezikuLina-Lieder između 1849. i 1852. godine.Nije ih namijenio izdavanju, a pronađene su nakon njegove smrti.
Obiteljske tragedije
Avantura s Linom trajala je do jeseni 1852., kad je promaknutu bojnika 12. pješačke njemačko-banatske krajiške pukovnije. Njegova je trudna supruga s djecom boravila kod sestre u Italiji, kako bi ondje rodila i ostala dok se ne oporavi. Krajem 1852. pokupio je obitelj s prinovom i otišao u Cremonu, gdje je bilo sjedište pukovnije. Ondje je preuzeo zapovjedništvo nad 2. bataljunom. Nakon revolucija 1848. Preradović zapravo nije više sudjelovao u direktnoj borbi. Kao jedini rizičniji poduhvati mogu se spomenuti izviđanja terena u Transilvaniji.U sljedeće dvije godine vrlo često se selio: “S istim bataljonom dođem u kolovozu godine 1853. u Veronu, a mjeseca rujna odvedem ga kući u Pančevo; bataljon se razpusti, a ja dođem za zapovjednika korduna u Kovinj na Dunavu. Mjeseca siečnja 1854. budem premješten u romano-banatsku pukovniju, s koje 1. bataljonom izmarširam mjeseca srpnja iste godine u Erdelj. Tu mi stigne iznenada zapovied moga pridjeljenja k vrhovnom vojske zapovjedničtvu u Beč.”
Kad se poveselio što će napokon biti s obitelji, a iznimno je volio svoju djecu, slijedio je niz obiteljskih tragedija. Najprije je umrla šogorica, pa su se razboljele Pave i novorođeni Dušan. Poslao ih je u Italiju Pavinoj sestri na oporavak. Kad su se počele oporavljati, razboljela se mlađa kći i umrla. Pave nije mogla prežaliti još jednu smrt djeteta i 1855. počinila je samoubojstvo. U autobiografiji je zabilježio: “To se je tužnoj materi tako na žao dalo, da se još većma razboli, i za djetetom pođe u bolji sviet, ostaviv me tužna i žalostna sa dvoje nejake djece. Ta nesreća tako me je satrla bila, da se niesam mogao više živa gledati u Beču, sve me je tamo mrzilo, a najkašnje sam se i razbolio, što me sve skloni, te molih, da me opet u Krajinu dadu.” Prerad je bio vrlo brižan i nježan otac, pun ljubavi i radosti kad bi stigle čestitke od djece, pisma i vijesti o njihovim uspjesima.
Loša odluka
Prebačen je u Glinu, gdje je završioČerte moga života, autobiografiju koja završava s 1856. godinom. U Glini nije dugo ostao, ali je počinio veliku pogrešku zbog koje se kajao čitavog života. Najveću grižnju savjesti imao je zbog dvadeset godina mlađe Emilije Novaković. Ova je 18-godišnjakinja bila puna života, obožavala je glazbu, svirala gitaru i pjevala narodne pjesme. S njom je započeo izvanbračnu vezu, što je tad bilo strogo zabranjeno. Ubrzo je dobio novi nalog i s bataljunom umarširao u Transilvaniju, tad još u sastavu Monarhije. Pozvan je u Beč već 1857., i to u glavni stožer. Prije toga posjetio je Emiliju, a sljedeće godine dobio vijest da mu je rodila sina Radovana. U međuvremenu je imenovan potpukovnikom i njegova vojnička čast bila je ugrožena. Preradović je ipak odbio brak s Emilijom citati… Njezin brat, također časnik, prijetio je dvobojem i zahtijevao vjenčanje. Prerad, doduše, priznaje da je obećao brak, ali pod nekim uvjetima. Uglavnom, na sve moguće načine izbjegavao je ženidbu, u čemu mu je pomagao prijatelj i odvjetnik Vatroslav Brlić (suprug Ivane Brlić Mažuranić). Iz pisama saznajemo da mu je bilo iskreno žao što je nanio sramotu Emiliji i njezinoj obitelji. Djetetu je dao svoje prezime i financijski uzdržavao. Za sve to znala je Preradova zaručnica Ema Regnerova i podržavala ga u svemu.
Godine 1858. ukinut je Bachov apsolutizam, a novi je rat na pomolu. Francuski car Napoleon III. i Kraljevina Sardinija povele su rat 1859. protiv Habsburške Monarhije kako bi oslobodili Lombardiju i Veneciju. Preradović je pozvan u sjevernu Italiju: zapovijedao je prvom armijom u Trstu, a zatim četvrtom armijom u Postojni. Sudjelovao je u bitkama kod Trsta i Adelsberga, ali ne u direktnom sukobu. Zatim su se nizali razni događaji: u lipnju je postignuto primirje, promaknut je u pukovnika, dva mjeseca dopusta proveo je u lječilištu u Vöslau te u Pragu s djecom, da bi u listopadu preuzeo dužnost na drugom kraju Monarhije – u Transilvaniji. U međuvremenu je umro ban Jelačić. Neka anonimna osoba poslala je Preradu Jelačićev generalski šešir za uspomenu.
Nitko nije tako razmišljao o jeziku kao Prerad
Život vojnika nije bio težak samo zbog rizika posla i teške stege nego i zbog čestog seljakanja i nedostatka bliskosti. Nije mogao ostvariti obiteljski život, a trpjelo je i njegovo pjesništvo. Samo tijekom 1860. Prerad je boravio u Beču, Novom Sadu, Zadru i Pragu te ponovno u Temišvaru. Teško je bilo prelaziti tisuće kilometara, a on je već pobolijevao i čeznuo za mirom. Boravak u Temišvaru bio mu je osobito težak. Grad je smatrao dosadnim, a prirodu monotonom.Zapravo je nakon 1848. njegov život ispunjen organizacijskim i kancelarijskim dužnostima: rasporedi, spisi, nacrti, briga oko utvrda i povremeno manja inspekcijska putovanja. Emi se žalio na takav ograničavajuć život: “U pola šest ustajem, brzo se obučem, doručkujem na brzu ruku, pa idem u kancelariju, gdje do tri sata poslije podne “uživam život”, tada ručam, te sam već u 6 sati na svom prijepodnevnom sjedištu, gdje sam gotovo dnevno do 9 sati čvrsto prikovan.” U lipnju 1862. u Temišvaru ga je posjetila Emilija s njihovim sinčićem. Razgovarali su o njenom statusu. Emilija je oslobodila Petra od ženidbene obveze i s njim sklopila ugovor o izdržavanju. Obitelj ih se praktički odrekla, pa je otišla s djetetom u Zagreb, kod Radovanove kume Eveline Popović. Razboljela se od tuberkuloze i umrla već iduće godine, a Radovana je odgojila kuma. Petar je nastavio financijski uzdržavati sina.
Tijekom Bachovog apsolutizma bilo je zabranjeno pisati na hrvatskom jeziku. U tih desetak godina zabrane i izbivanja iz domovine kao da su se u Preradu akumulirali osjećaji, razmišljanja i nova saznanja. Pojavio se s pjesmamaRodu o jeziku iJezik roda moga, koje su izazvale lavinu nacionalnog buđenja.U romantizmu je jedan od najvažnijih problema bilo pitanje jezika. Postojale su dvije tendencije: potlačeni narodi isticali su moć jezika kao bitnom aspektu nacionalnog identiteta, dok su moćni narodi sumnjali u mogućnosti jezika i njegovu izražajnost transcedentnog. Preradović je promišljao oba aspekta. U hrvatskom romantizmu nitko nije tako kompleksno razmišljao o jeziku kao Prerad. Jezik je za njega izvor inspiracije i bitan element nacionalnog identiteta.
Piše: Marsela Alić
Preporoditelj Petar Preradović
Spašavanje satnika Preradovića
