Hatšepsut ne pamtimo samo kao prvu ženu na egipatskom prijestolju koja je vladala kao faraon. Bila je jedna od najvećih graditeljica u egipatskoj povijesti. Možda zato što se više bojala anonimnosti nego smrti. Ostaje pitanje zašto je odlučila zasjesti na prijestolje kao muškarac?
Zvukovi vesala koja zaranjaju u mirne vode Nila narušavali su tišinu, a sunce je obasjavalo brod kojim se egipatski faraon Tutmozis I. vraćao u Tebu. Idilu je narušavao stravičan prizor na pramcu broda s kojeg je visjelo mrtvo tijelo nubijskog poglavice poraženog u bitci s Egipćanima. Bilo je to više no znakovito upozorenje svima koji bi mogli samo i pomisliti ugroziti Tutmozisovo carstvo. Tu negdje u blizini bila je i njegova nedavno rođena kći (o. 1508. pr. Kr.), još premalena da bi na nju obraćali pažnju i pridodali joj neku važnost. Zvala se Hatšepsut.
‘Uzimanjem žezla u ruke postaješ bog’
Zbog rane smrti Amenemhata, jedinog sina faraona Amenhotepa I., Tutmozis se, zahvaljujući braku s njegovom sestrom Ahmozom, dokopao egipatskog prijestolja kao njegov nasljednik. U tom braku je, negdje oko Tutmozisove krunidbe, na samom kraju 16. stoljeća pr. Kr., rođena Hatšepsut. Bio je to početak tzv. Novog kraljevstva, veličanstvenog razdoblja egipatske povijesti obilježenog bogatstvom, moći i teritorijalnom ekspanzijom, kada se Egipatsko carstvo proširilo sve do Nubije na jugu (područje današnjeg južnog Egipta i Sudana) te područja Bliskog istoka na istoku. Sama Hatšepsut u više je navrata tvrdila kako ju je otac proglasio nasljednicom prijestolja neposredno nakon što je došla na svijet no takvo što malo je vjerojatno. Do tada, naime, nije bio običaj da potomstvo ženskog roda nasljeđuje egipatsko prijestolje, a rijetke žene poput Merneit, Ahhotep, Sobeknefru i Neithikret vladale su samo privremeno, i to isključivo kao regentice svojim sinovima ili braći. Uobičajeno je bilo da faraona naslijedi njegov sin, po mogućnosti onaj kojeg je rodila kraljica, a u slučaju da takvog nema, prijestolje bi pripalo nekome od sinova faraonovih sekundarnih supruga. Vjeruje se da je kraljica Ahmoza Tutmozisu I. osim već spomenute Hatšepsut rodila još jednu kćer, Nefrubiti, koja je zarana preminula. Karizmatični faraon je uz to imao i dva sina, Amenmozisa i Wadjmozisa, no nije sigurno tko im je bila majka – kraljica Ahmoza ili Tutmozisova sekundarna supruga Mutnofret. Obojica su također napustila ovaj svijet prije svog oca. Mutnofret je Tutmozisu također rodila sina istog imena (Tutmozis II.) koji će kasnije oženiti svoju polusestru Hatšepsut i s njom dobiti kći Neferure. Njegova sekundarna supruga Iset rodit će mu sina, budućeg faraona Tutmozisa III. Tako je Hatšepsut, zahvaljujući braku sa svojim polubratom, u 12. godini života postala kraljicom. Incestuozni brak, inače uobičajen za tadašnji Egipat, okončan je smrću njenog supruga 1478. godine, kada je na prijestolje stupio njegov sin Tutmozis III. No kako su ‘jastrebu u gnijezdu’, kako su ga zvali, tada bile samo tri godine, zbog čega nije bio u mogućnosti samostalno vladati, Hatšepsut je preuzela regentstvo te u konačnici vladala s njim u paru. Često se među povjesničarima može čuti kako je u pitanju manipulativna žena koja je beskrupulozno uzurpirala krunu, no to nije sasvim točno. Hatšepsut, naime, nikad nije službeno svrgnula Tutmozisa III. i on je čitavo vrijeme vladao s njom rame uz rame. Doduše, od početka je bilo jasno da glavnu riječ vodi – ona. Isto tako, unatoč činjenici da je Tutmozis III. uživao potpunu slobodu bez kućnog pritvora, svima je bilo jasno da njegova pomajka ne namjerava odstupiti s prijestolja u trenutku kad on biološki dovoljno stasa za samostalno vladanje. Prvi spomen Hatšepsut kao faraona javlja se na grobnici Ramoza i Hatnofer, oca i majke Senenmuta, Hatšepsutinog kancelara i vodećeg arhitekta. Grobnicu je 1935. otkrio šeik Abd el-Qurna u zapadnoj Tebi, uz još šest mumija za koje se pretpostavlja da su pripadnici Senenmutove obitelji. Tu se, među ostalim predmetima, nalazila i amfora na kojoj je bilo navedeno ime Hatšepsut u ulozi faraona. Ona je, pak, vlastitom imenu pridodala još jedno – Maatkare. Ključna je ovdje riječ ‘maat’ koju možemo prevesti kao ‘istina’, a koja je u starom Egiptu također označavala pravdu i red koje su uspostavljali bogovi. Provodeći ‘maat’ faraon zapravo provodi volju bogova. Odabirom imena Maatkare Hatšepsut je zapravo htjela poručiti narodu da je upravo ona zakonita vladarica Egipta. Riječ ‘ka’ inače znači ‘duša’ dok se ‘re’ odnosi na boga Sunca.
Uzvišena od najuzvišenijih
Na prijestolju je ostala puna dva desetljeća, a tijekom njene vladavine carstvo je doživjelo procvat. U velikoj je mjeri ojačala egipatsko gospodarstvo financiranjem trgovinskih ekspedicija u razne zemlje na području današnje Azije i Afrike. Ponovno je uspostavila trgovinske putove koji su prekinuti još u doba tzv. Drugog prijelaznog razdoblja (1785. – 1552. pr. Kr.) tijekom opsade Hiksa. Osobno je pri kraju prvog desetljeća svoje vladavine nadgledala pripreme trgovinske ekspedicije u zemlju Punt (Afrika). Pet brodova, od čega je svaki bio dug 21 metara, a na kojima je plovilo više od 210 ljudi, vratilo se iz Punta noseći čak 31 živo stablo mirhe od koje se pravi mirisna smola, što je prvi zabilježen pokušaj prebacivanja živih stabala iz jedne države u drugu, kao i s brojnim drugim darovima. Ovdje posebno valja istaknuti veće količine aromatične smole kojeg bi Hatšepsut potom, spaljenog pa sameljenog, koristila kao olovku za oči kako bi se uljepšala. Njen izgled impresionirao je mnoge, pa je tako tijekom njene vladavine napravljen čitav niz kipova s njenim likom koji danas krase brojne muzeje diljem svijeta. Govoriti o njoj, nemoguće je bez spominjanja njenih građevinskih postignuća od kojih su neka kasniji faraoni pokušavali pripisati sebi. Tako je zaslužna za izgradnju spomenika u kompleksu hramova Karnak u Luxoru te za obnovu hrama boginje Mut, razrušenog tijekom gore spomenute okupacije Hiksa. Prilikom gradnje potonjeg naredila je izgradnju dvaju jednakih obeliska koji su u tom trenutku bili najviši na svijetu. Jedan od njih dan-danas stoji. Hatšepsut je tijekom svoje vladavine naredila izgradnju više obeliska, pa svakako treba istaknuti tzv. Crvenu kapelu u Karnaku čiji su ulaz krasila dva obeliska od crvenog granita. U 16. godini vladanja Hatšepsut je naredila izgradnju još dvaju obeliska, no kako se jedan urušio već tijekom gradnje naređena je izgradnja trećeg. Onaj urušeni i još postoji, a dobio je kolokvijalni naziv ‘nedovršeni obelisk.’ Arheolozi ga smatraju iznimno važnim zbog toga što im upravo on pokazuje na koji se način iz kamenoloma odvaljivao kamen. Na južnoj strani današnjeg egipatskog grada Minyje Hatšepsut je dala izgraditi hram u čast Pakhet, boginje rata s fizičkim obilježjima lavice. Upravo njemu kasnije će se posebno diviti grčka dinastija Ptolomejaca koja je vladala od 305. do 30. godine pr. Kr., a koja je boginju Pakhet vidjela kao pandan svojoj boginji lova Artemidi. U hramu se, između ostalog, nalazi dugi arhitrav s tekstovima posvećenima Hatšepsut i njenim postignućima, gdje se posebno ističe njena osuda Hiksa. Njeno najveće postignuće bez sumnje je posmrtni hram u kompleksu Deir el-Bahari (arapski ‘sjeverni samostan’). Kompleks je to posmrtnih hramova i grobnica na sjevernoj obali Nila, u blizini Luxora. Posmrtni hram Hatšepsut nalazi se u neposrednoj blizini Doline kraljeva n a Nilu, uz bok posmrtnom hramu posvećenom faraonu Mentuhotepu II. (vladao u 3. stoljeću pr. Kr.) koji je poslužio kao inspiracija, a posvećen je egipatskom bogu sunca Amonu Rau. Izgradnju je nadgledao ranije spomenut Hatšepsutin kancelar Senenmut, a mada je Mentuhotepov hram poslužio kao uzor, valja reći da među njima postoje i znatne razlike. Hatšepsutin hram, za razliku od hrama njenog prethodnika, obuhvaća tri platoa koji dosežu visinu od 30 metara. Na najvišem i najnižem platou nalaze se duple kolonade uglatih stupova dok su na središnjem stupovi u dorskom stilu smješteni na ulazu u kapelu. Stari Egipćani također su vodili računa o položaju hramova u odnosu na sunce pa tako ni ovaj u Deir el-Bahariju nije izuzetak. Glavna os hrama postavljena je tako da je zrake sunca obasjavaju na zimski solsticij (21. prosinca). Sunčeve zrake također se probijaju kroz stražnji zid kapele te potom, odbijajući se udesno, dalje obasjavaju kipove Ozirisa, egipatskog boga plodnosti, vegetacije i podzemnog svijeta, boga sunca Amona Raa, Tutmozisa III. i Hapija, boga rijeke Nil. Spomenimo ovdje da je kip Ozirisa vrlo važan zbog toga što se smatralo da je upravo on zadužen za vođenje faraona na vrlo važnom, sudbonosnom putu iz ovozemaljskog svijeta u svijet vječnosti u koji se stupa nakon smrti.
Vladarica s bradom
Kako je Hatšepsut izgledala? Temeljem obdukcije mumije možemo slobodno reći da se radilo ženi ‘raskošne’ građe s velikim grudima i stražnjicom, uz nezanemarive naslage sala u području abdomena. Stoga neki povjesničari pretpostavljaju da je imala steatopigiju, stanje u kojem se akumulira veća količina masnoće u stražnjicu i bokove, što dovodi do pojačanog rizika od bolesti poput dijabetesa. Međutim, takvo što ipak nije točno kada je u pitanju Hatšepsut jer bi u tom slučaju postojao nesklad u veličini njene stražnjice i grudi, što ovdje nije bio slučaj. Ono što svakako možemo zaključiti jest to da se radilo o ženi prevelike tjelesne težine, što je posljedično dovelo do lordoze, zakrivljenja kralježnice u njenom lumbosakralnom dijelu, a to je, pak, moglo itekako utjecati na njeno držanje pa možemo zaključiti da je vjerojatno bila barem malo pogrbljena. Svoj kraljevski status uvijek je nastojala naglasiti i svojim izgledom. Tako je na glavi nosila pokrivalo od listova s grma biljke somalijskog podrijetla chata edulis, poznate još i pod nazivom ‘somalijski’ ili ‘arapski čaj’, inače blagog stimulansa koji izaziva stanje ushićenja, a u većim dozama može dovesti do probavnih problema te nesanice, gubitka apetita ili depresije, zbog čega je njena uporaba pod strogim nadzorom u nekim zemljama poput SAD-a, Velike Britanije i Njemačke. Uz žezlo i bič bio je tu i ureus, stilizirani kobrin rep, inače simbol božanskog autoriteta u starom Egiptu, posvećen Vadžet, egipatskoj boginji, zaštitnici kraljeva i rodilja te šendit – pregača koja se nosila oko pojasa i obično je bila duljine do koljena. Posebno zanimljiv detalj bila je lažna brada. Treba odmah reći da je Hatšepsut nije nosila kako bi zavarala podanike da je muškarac. U službenim zapisima gotovo nikad se nije navodio spol faraona, a duga brada bila je obilježje svih njih. Stoga Hatšepsutinu odluku o nošenju lažne brade možemo primarno shvatiti kao njenu želju za učvršćivanjem vlastitog statusa nošenjem još jednog od obilježja tipičnih za egipatske vladare, a ne kao želju za prikrivanjem vlastitog spola. Uostalom, ako pogledamo njene kipove vidjet ćemo da je na nekima od njih prikazana odjevena u odjeću tipičnu za egipatske žene. Također ćemo, promatrajući veći dio njenih kipova, moći opaziti da na njima prekriženim rukama pokriva vlastite grudi. Ovdje se opet ne radi o namjernom prikrivanju Hatšepsutina spola već jednostavno o činjenici da se u umjetnosti antičkog Egipta nije osjećala potreba posebno naglasiti spolna obilježja faraona, kao ni raznih egipatskih božanstava, pa tako nije bilo potrebe za isticanjem grudi. Spomenimo još da je Hatšepsut preuzela većinu titula od svog oca, ali je odbila preuzeti titulu ‘snažan bik svoje majke’ koji je povezivao faraona s Minom, egipatskim bogom muškaraca, pa se i ovdje može vidjeti da nije pod svaku cijenu htjela sebe prikazati kao muškarca. S druge strane, često je u umjetničkim prikazima sebe inzistirala na usporedbi sa Sehkmet, okrutnom egipatskom boginjom rata. Hatšepsut je također tvrdila kako vuče izravno podrijetlo od gore spomenute Mut, boginje i pramajke egipatskog panteona koji ima oko stotinu bogova. Dijelimo ih na antropomorfne (prikazivanje božanstva u ljudskom liku), zoomorfne (prikazivanje božanstva u životinjskom obliku ) i antropozoomorfne (prikazivanje božanstva s ljudskim i životinjskim obilježjima). Mada u starom Egiptu nije bio običaj imati ženu na čelu države, osim u određenim slučajevima, primjerice, u ulozi regentice vlastitom bratu ili sinu, treba reći da žene tada nisu bile u potpunosti potlačene. Štoviše, imale su zakonsko pravo posjedovati i nasljeđivati imovinu. Pri samom početku ovog teksta u nekoliko smo navrata spomenuli Hatšepsut u ulozi faraona, koristeći tu imenicu u muškom rodu. Učinili smo to zbog toga što u starom Egiptu nije postojao odgovarajući termin za faraonku, odnosno za ženu koja samostalno vlada carstvom. Stoga je Hatšepsut koristila jedinu raspoloživu titulu, a to je ona kralja, odnosno faraona, pa je stoga ovdje prigodno koristiti imenicu muškog roda unatoč tome što se radi o vladarici. Za svoju ulogu vladarice Hat- šepsut se pripremala od ranih dana. Tako je kao supruga Tutmozisa II. nosila prestižnu titulu Božje supruge, rezerviranu samo za žene iz najužeg kruga kraljevske obitelji. Tu titulu ipak treba razlikovati od one Božje supruge boga Amona Raa koju su nosile žene 12. dinastije (Hatšepsut je pripadala 18.). Osim što se mogla podičiti počasnim nazivom, Hatšepsut je kao Tutmozisova supruga aktivno sudjelovala i u administrativnom upravljanju kraljevstvom pa je početkom svog formalnog kraljevanja samo nastavila s većinom dužnosti koje je već obavljala.
Brisanje tragova
Sve u svemu, možemo reći da je njena vladavina bila više no uspješna. Preminula je nakon nešto više od dva desetljeća vladavine u dobi koja se onda smatrala sredovječnom. Točan datum njene smrti nije poznat no znamo da je egipatski povjesničar i svećenik Maneton zapisao da je napustila ovaj svijet ‘u devetom mjesecu 22. godine svoje vladavine.’ Većina suvremenih egiptologa pretpostavlja, na temelju obdukcije njene mumije, da joj je presudio karcinom kostiju te da je također bolovala od dijabetesa. Obdukcija mumije jasno ukazuje na to da je patila od artritisa te da je imala loše zube. Također postoje indikacije da je bolovala od neke vrste kožne bolesti te da je svoje stanje pogoršala pretjeranom primjenom odgovarajućih masti za kožu, što je čak posljedično moglo dovesti do karcinoma kostiju. Unatoč tome što ga nikad formalno nije osporila kao vladara, Tutmozis III. je nakon njene smrti odlučio izbrisati sve tragove njenog postojanja iz povijesti. U tu svrhu tapiserije s njenim likom maknute su za zidova, a u njenom posmrtnom hramu u Deir el-Bahariju većina njenih kipova je srušena te potom smrskana na sitne komadiće prije no što su krhotine zakopane. Pokušalo se i zazidati njene obeliske u kompleksu hramova Karnak. Teže je izbrisati ili barem umanjiti tragove nečijeg postojanja u slučaju kad su oni koji su tu osobu poznavali još živi. Tutmozis III. ovdje je imao sreće. Većina Hatšepsutinih vjernih suradnika već je bila u poznim godinama ili mrtva, a nekoliko godina prije njene smrti naglo je nestao, a moguće i preminuo, i njen vjerni kancelar Senenmut. Zašto se Tutmozis III. odlučio na tako drastične mjere? Radi li se tu samo o egoističnoj želji za preuzimanjem osobnih zasluga za procvat carstva ili je u pitanju neki dublji razlog? Odgovor možda treba potražiti kod Amenhotepa II., sina i nasljednika Tutmozisa III. Amenhotep, naime, nije bio prvorođeni Tutmozisov sin – to je bio Amenemhat koji je preminuo prije svog oca, rođen vrlo vjerojatno u braku s njegovom primarnom suprugom Satijom – i na svijet ga je donijela jedna od Tutmozisovih sporednih supruga, Merit Ra Hatšepsut. Drugim riječima, Amenhotepovo pravo na prijestolje nije bilo tako čvrsto kao ono njegovog polubrata pa je stoga moguće da je on taj koji je izvršio pritisak na svog oca da izbriše sva svjedočanstva o postojanju kraljice Hatšepsut. Je li se Tutmozis III. odlučio na brisanje Hatšepsut iz povijesti zbog ljubomore i zavisti? Takvo što teoretski je moguće, ali zapravo malo vjerojatno. Teško je, naime, vjerovati da puna dva desetljeća njene vladavine nije činio ništa i da se onda odlučio na taj drastičan čin tek nakon što je preminula. Možda je realnije pretpostaviti da Tutmozisov cilj zapravo nije bio u potpunosti izbrisati tragove Hatšepsutina postojanja – što dokazuje činjenica da su neki njeni kipovi i dalje ostali netaknuti – već da ju je jednostavno htio postumno degradirati na poziciju vlastite regentice. Moguće je i da je to učinio kako bi izbrisao spomen na uspješnu vladavinu jedne žene s namjerom sprečavanja prevelikih ambicija budućih članica egipatskih kraljevskih obitelji. Na taj način eliminirao bi opasan presedan do kojeg je Hatšepsut kao žena dovela svojom uspješnom vladavinom. No ako se Tutmozis III. toliko potrudio satrti tragove njenog postojanja, kako onda današnje generacije znaju za nju? Ranije smo već rekli da u eliminaciji njenih kipova nije bio temeljit. Spomenimo još da je grupa egiptologa predvođena Jean-Francoisom Champollionom, prevoditeljem hijeroglifa, sredinom 19. stoljeća pronašla određene zapise u Deir el-Bahariju, no ono što su pronašli bilo je vrlo zbunjujuće. Na njima su bile slike bradatog vladara, no riječi koje su ga opisivale bile su u više navrata napisane u ženskom rodu, što je bio prvi snažan indikator da se ovdje ipak radilo o vladarici, a to je otvorilo čitav niz pitanja i potaknulo daljnja istraživanja. Tijekom 2006. u Karnaku je pronađeno čak devet zakopanih tapiserija na kojima se nalaze imena Tutmozisa III. i Hatšepsut s kraljevskim obilježjima pa i to možemo smatrati jednim od čvrstih dokaza ne samo njenog postojanja već i njene vladavine koja je završila njenom smrću 1458. pr. Kr. Najvažnijim otkrićem smatra se ono njene grobnice u egipatskoj Dolini kraljeva za koje je zaslužan britanski arheolog Howard Carter. Bilo je to 1903. godine. Samo godinu dana kasnije pronađene su dvije mumije, a trebalo je proći nešto više od čitavog stoljeća – točnije rečeno, do 2007. godine – da se potvrdi da je jedna od tih mumija zapravo Hatšepsut. Tijelo je iz grobnice izvadio dr. Zani Hawass, egipatski arheolog, i odveo ga u Egipatski muzej u Kairu na testiranje. Mumiji je nedostajao jedan zub, a rupa nastala u čeljusti na mjestu gdje tog zuba nije bilo savršeno je odgovarala kutnjaku pronađenom u tekućini za balzamiranje. Nije bilo sumnje – čuvena egipatska vladarica je otkrivena.
Ipak upamćena
Je li Hatšepsut bila svjesna traga kojeg će u konačnici ostaviti u povijesti? S obzirom na svoja postignuća, vjerojatno jest. No opet, čini se da ju je razjedao i crv sumnje da bi jednog dana mogla biti zaboravljena. Kada je pri kraju svoje vladavine dala podignuti dva obeliska u Karnaku sebi u čast, naredila je da se na jednom od njih ureže sljedeći natpis: “Sada se moje srce okreće onome što mislim da će ljudi reći – svi oni koji će u narednim godinama vidjeti moje spomenike i koji će se spominjati onog što sam učinila.” Svoje mjesto u povijesti ona je zapečatila.
Piše: Gordana Holjevac
