Gotovo da nema čovjeka koji se nečega ne boji. Kod naročito osjetljivih ljudi na jedan strah obično se nadovezuje drugi i stvara se zatvoreni krug iz kojega je teško naći izlaz. Jedan od takvih osjetljvih pojedinaca koji je patio od brojnih fobija bio je i poznati danski pisac Hans Christian Andersen. Gotovo da nema djeteta koje nije čulo za neku od njegovih bajki poput “Djevojčice sa žigicama”, “Male sirene”, “Palčice i drugih”. Iako svi znamo za njegova djela koja su nam uljepšala djetinjstvo gotovo da nitko ne zna s kakvim se “demonima” borio.
Kritičari mu najčešće zamjeraju pretjeranu sentimentalnost bajki, a upravo je ta njegova pretjerana osjećanost zaslužna za razvoj brojnih fobija. Prema biografkinji Jackie Wullschlager bojao se putovati bez užeta u svojoj prtljazi jer je strahovao od mogućeg požara u kojem bi mu ono moglo zatrebati. Užasavao se pasa i odbijao je jesti svinjetinu strahujući od trihineloze. No, uz sve te strahove imao je jedan koji je zasjenjivao ostale, a što je bio stariji ta je strah samo rastao.
MythBustersi dokazali da je izlazak iz lijesa nemoguća misija
Njegov najveći strah bio je ne strah od smrti, već strah od buđenja u grobu. Nedavna su znanstvena istraživanja potvrdila da je smrt u grobu jedna od najstrašnijih. Vjerujemo da se svatko barem jednom zamislio nad tom mogućnošću. Tim iz poznate emisije MythBusters istražio je bi li bilo moguće izaći iz groba, a kako se često može vidjeti u filmovima poput onog “Kill Bill 2”. Pokus je izveden uz pomoć robota koji je imao točno isprogramiranu snagu udarca te za razliku od čovjeka nije bio ometan fiziološkim niti psihološkim problemima poput nedostatka zraka, umora i tjeskobe. Nakon šest stotina udaraca u poklopac, dogodilo se samo to da je poklopac popucao, a kroz pukotine u lijes je ušla zemlja. Ako bi se i na neki čudotvoran način razbio lijes zemlja bi presudila osobi u lijesu. Zidana grobnica nudi šanse za preživljavanje pod uvjetom da osoba uspije izaći iz lijesa. U lijesu se može preživjeti od nekoliko minuta do nekoliko sati što ovisi o više čimbenika poput kvalitete samog lijesa. Stoga ako se bojite takvog scenarija što manje kvalitetan lijes to bolje.
“Samo se čini da sam mrtav!”
H. C. Andersen je posljednje dane svog života proveo sa svojim najbližim prijateljima Dorotheom i Moritzom Melchiorom u Kopenhagenu. Kada je predosjetio da mu se bliži kraj, zamolio je Dorotheu da mu prereže vene nakon što izdahne, ili kada bude vjerovala da je izdahnuo. Isto je tražio od svojih bližnjih i Alfred Nobel. Taj je strah u životu Andersena uzeo toliko maha da je sa sobom neprestano nosio i ceduljicu na kojoj je pisalo: “Samo se čini da sam mrtav!” Ova je poruka, navodno, u kasnijim godinama života stajala na piščevom noćnom ormariću, a često ju je, kažu, nosio i oko vrata, ako ga ne daj Bože smrt, zatekne izvan kuće.
Od ovog straha tzv. tatofobije patili su i drugi poznati ljudi poput američkog predsjednika Georgea Washingtona, skladatelja Frédérica Chopina i svi su oni redom iza sebe ostavili upute kako postupati s njihovim tijelima, s namjerom da u grob dođu zaista mrtvi i potpuno hladni. Zbog te zabrinutosti su tijekom druge polovice 19. st. konstruirani sigurnosni ljesovi koji bi mogli održati nesuđenog pokojnika na životu dok ne stigne pomoć. Ovaj strah i nije tako bezrazložan jer su tijekom ekshumacija osobito u prošlom stoljeću zabilježeni slučajevi iz kojih je vidljivo da je žrtva bila pokopana živa. Danas su takve pogreške rijetke u odnosu na prethodna razdoblja, ali su ipak prisutne. I sama činjenica da se one događaju još uvijek tjera ljudima strah u kosti. Neki stoga danas traže da im se mobiteli ostave u lijesu, kako bi se osjećali sigurnije, naravno, pod uvjetom da se probude na vrijeme dok su baterije mobitela još uvijek napunjene.
Piše: Sonja Kirchhoffer
