Hans Christian Andersen: Pisac bajki sklon fobijama

Većina ljudi ima određene strahove, no kod nekih se ti strahovi pretvaraju u neuroze koje onda onemogućavaju normalno funkcioniranje. To može biti strah od neke situacije, radnje i osobe. Posebno osjetljivi pojedinci mogu razviti i veći broj fobija, a jedan od takvih bio je i poznati danski pisac Hans Christian Andersen. Gotovo da nema djeteta koje nije čulo za neku od njegovih bajki poput Djevojčice sa žigicama, Male sirene, Palčice i drugih, no većini je nepoznato koliko je bio opterećen raznim strahovima. Ukoliko vas zanima o kakvim je strahovima riječ, pročitajte tekst koji slijedi.

Pretjerana sentimentalnost

Kritičari njegova djela mu najčešće zamjeraju pretjeranu sentimentalnost, no upravo je ta njegova osobina jedna je od najzaslužnijih za razvoj razno-raznih strahova. Prema biografkinji Jackie Wullschlager bojao se putovati bez užeta u svojoj prtljazi jer je strahovao od mogućeg požara, užasavao se pasa i odbijao je jesti svinjetinu strahujući od trihineloze. No, uz sve te strahove koji su mu zagorčavali života jedan je strah bio veći od ostalih i “izjedao ga je” sve više, što je bio stariji.

MythBustersi dokazali da je izlazak iz lijesa nemoguća misija


Njegov najveći strah bio je ne strah od smrti, već strah od buđenja u grobu. Taj se strah, koji je u njemu stalno tinjao, rasplamsao kada se razbolio. Nedavna su znanstvena istraživanja  pokazala da je smrt u grobu jedan od najgorih scenarija za umiranje, tako da taj strah ima svoju razumljivu osnovu. Vjerujemo da se svatko barem jednom zapitao što bi učinio da mu se to dogodi. Tim iz emisije MythBusters proučio je bi li bilo uopće moguće velikom snagom i većim brojem udaraca u poklopac lijesa razbiti lijes i izaći van. Ispostavilo se da takvo što nije moguće. Pokus je izveden uz pomoć robota koji je imao točno isprogramiranu snagu udarca te za razliku od čovjeka nije bio ometan fiziološkim problemima poput nedostatka zraka i umora. Nakon šest stotina udaraca u poklopac, dogodilo se samo to da je poklopac popucao, a kroz pukotine u lijes je upadala zemlja. Ukoliko bi se i na neki čudotvoran način razbio lijes bili bi zatrpani velikom količinom zemlje koja bi vas odmah ubila. Ako bi pak bili pokopani u zidanoj grobnici onda biste imali realne šanse za izvlačenje, naravno, samo pod uvjetom da se uspijete izvući van lijesa. U lijesu se može preživjeti od nekoliko minuta do nekoliko sati što ovisi o više čimbenika poput kvalitete samog lijesa, činjenice je li položen u grobnicu ili samo u zemlju. Tu se javlja još jedna malo gora noćna mora, a to je da se probudite neposredno u lijesu prije kremacije.

“Samo se čini da sam mrtav!”

Sagledavajući sve to, pa i činjenicu da se ljudi i danas s vremena na vrijeme znaju zakopati živi, ovaj strah H. C. Andersena nije bio bez osnove. On je posljednje dane svog života proveo sa svojim najbližim prijateljima Dorotheom i Moritzom Melchiorom u Kopenhagenu. To je prijateljstvo započelo kao poznanstvo u kasnijim godinama njegova života, a s vremenom se razvilo u istinsko prijateljstvo u kojem je Andersen počeo sebe smatrati dijelom njihove obitelji. Naime, krajem života izgubio je nekoliko bliskih prijatelja što je dovelo do depresije, a to ga je dodatno povezalo s novim ljudima u njegovom životu. Kada je predosjetio da mu se bliži kraj, zamolio je Dorotheu da mu prereže vene nakon što izdahne, ili kada bude vjerovala da je izdahnuo. Isto je tražio od svojih bližnjih i Alfred Nobel. Taj je strah je u životu Andersena uzeo toliko maha da je sa sobom neprestano nosio ceduljicu na kojoj je pisalo “Samo se čini da sam mrtav!” Ova je poruka je tako stajala neprestano na noćnom ormariću kraj njegova kreveta, a često ju je sa sobom nosio oko vrata, ako ga ne daj bože smrt, ili nešto još gore, zatekne izvan kuće.

Sigurnosni ljesovi

Od ovog su straha tzv. tafefobije patili su i drugi poznati ljudi poput američkog predsjednika Georgea Washingtona, skladatelja Frédérica Chopina i svi su oni redom iza sebe ostavili upute kako postupati s njihovim tijelima, s namjerom da u grob dođu zaista mrtvi i potpuno hladni. Upravo su zbog toga tijekom druge polovice 19. st. i vladavine kraljice Viktorije izumljeni sigurnosni ljesovi koji bi mogli održati nesuđenog pokojnika na životu dok ne stigne pomoć. Ovaj strah i nije tako bezrazložan jer su tijekom ekshumacija osobito u prošlom stoljeću zabilježeni slučajevi iz kojih je vidljivo da je žrtva bila pokopana živa. Danas su takve pogreške rijetke u odnosu na prethodna razdoblja, ali su ipak prisutne. I sama činjenica da se one događaju još uvijek tjera ljudima strah u kosti. Neki stoga danas traže da im se mobiteli ostave u lijesu, kako bi se osjećali sigurnije, naravno, pod uvjetom da se probude na vrijeme dok im je baterija još uvijek napunjena.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari