Vitak, dostojanstven i brkat lik Franje Josipa I. simbol je zlatnog doba Habsburške Monarhije. Njegov dug život obilježen je nizom tragedija što u profesionalnom, što u privatnom životu, a propast Monarhije, iako su ju mnogi priželjkivali, možda je bila i najveća tragedija.
Dana 18. kolovoza 1830. u dvorcu Schönbrunn kod Beča rođen je vladar koji će postati gotovo sinonim za Austro-Ugarsku Monarhiju. Njegova vladavina potrajala je gotovo 68 godina te je time najdulja u povijesti Hrvatske i jedna od najduljih u povijesti čovječanstva. Franjo Josip bio je najstariji sin nadvojvode Franje Karla i Sofije, kćeri kralja Maksimilijana I. Bavarskog. Iako je imao priliku vladati kao regent umjesto svog slaboumnog i epileptičnog starijeg brata, cara Ferdinanda I., Franjo Karlo bio je neambiciozan i nezainteresiran za politiku, tako da je stvarnu vlast u državi imao vješt i beskrupulozan kancelar Klemens von Metternich.
Majka Sofija bila je, međutim, vrlo oštroumna i ambiciozna žena koja je u mladom Franzlu (kako su zvali Franju Josipa) vidjela čovjeka dostojna carskog prijestolja. Živahni i ljepuškasti dječak s bujnom svijetlom kosom okružen je pravom četom učitelja i odgajatelja. Majka mu se svim silama trudila usaditi vrijednosti poput pobožnosti, discipline, odgovornosti i radišnosti, ali i čvrsto uvjerenje u božansku narav carske vlasti. U tome je bila vrlo uspješna. S trinaest godina mladi je Franjo Josip u dnevnik zapisao kako nikad u životu neće lagati. Politički pragmatizam uskoro će učiniti to obećanje neodrživim.
Vladar najkompliciranije države u tadašnjoj Europi – Habsburške Monarhije – bio je, moglo bi se reći, savršeni birokrat. Car Franjo Josip ustajao je u cik zore, a u pet sati već je marljivo rješavao nepreglednu rijeku spisa koji su pristizali iz svih dijelova njegove goleme države. Krajnje strpljivo podnosio je zamorne ceremonije i protokolarne obveze, držeći se pritom uvijek dostojanstveno. Za glazbu i književnost nije imao nikakva smisla. Čitao je samo službene spise i izvještaje, a na glazbene priredbe išao je samo iz protokolarnih razloga. Jedino su ga dramske predstave donekle zanimale. Govorio je tečno njemački, mađarski i češki, a znao je i nešto poljskog te talijanskog.
Bio je strogih i krutih pogleda na svijet te sklon centralizmu i apsolutizmu, ali spreman ići protiv osobnih stavova ako je ocijenio da je to u interesu države. Nije volio tehnološke inovacije koje je smatrao pomodarijama, poput telefona, dizala ili WC-a s kotlićem. Pridavao je mnogo pozornosti detaljima te je državnim birokratima bio uzor u smislu temeljitosti, predanosti poslu i odanosti. Najradije je nosio vojnu odoru, a u ratu je pokazao privrženost kodeksu časti, koji je kod većine ljudi već bio zamro.
Imao je vrlo malo vremena za osobna zadovoljstva. Znao je dolaziti na kratke odmore u Opatiju, ići na planinarenje s nekim od malobrojnih prijatelja ili u lov na divljač (jelene i lisice), u čemu je strastveno uživao. Ljeta je provodio u raskošnom ljetnikovcu Bad Ischl kod Beča, ali mu je radni ritam tamo bio isti kao u prijestolnici.
Unatoč dvorskoj pompi, car je privatno bio izrazito skroman. U kasnijim je godinama zaprepastio dvorjanike kada su shvatili da posjeduje samo jedno vojno i dva civilna odijela, dok mu je ostatak rublja drugorazredne kvalitete i to u lošem stanju. Sve je, međutim, bilo potpuno čisto, a gumbi i cipele temeljito polirani.
Franjo Josip nije lako opraštao čak ni samome sebi. Jednom kada bi nekoga otpustio iz državne službe, taj se u pravilu nije vratio. Neki su ga zato smatrali nezahvalnim i neljubaznim. Njegova gotovo robotska preciznost stvarala je barijere u osobnim odnosima – imao je malo prijatelja. U mladosti je bio poštovan, ali ne voljen. Kasnije je u životu , međutim, postao simbol Monarhije i osoba koja je uz sve svoje nedostatke održavala klimavu državnu strukturu.
Piše: Boris Blažina
