Habsburška Monarhija šezdesetih je godina 19. stoljeća prolazila kroz burno razdoblje koje je rezultiralo državnim preuređenjem iskazanim kroz Austro-ugarsku te Hrvatsko-ugarsku nagodbu. To je ujedno i doba oživljavanja hrvatskog političkog života nakon desetljeća neoapsolutizma (u Hrvatskoj popularno zvanog Bachov apsolutizam) te razdoblje u kojem se počinje stvarati građanska Hrvatska.
Neoapsolutizam je u Monarhiji doživio svoj kraj 1859. godine u ratu
protiv Pijemonta (ili Kraljevine Sardinije) kada je carska vojska teško
poražena. Naime, kada je 1858. financijska kriza Monarhije bila na
vrhuncu, Pijemont dobiva potporu francuskoga cara Napoleona III. da
Lombardiju i Veneciju oslobodi od austrijske vlasti. Naime, tada se
odigravao proces ujedinjenja Italije. To je dovelo do rata u kojem je
car Franjo Josip odbio pomoć Pruske te je dvaput teško poražen, zbog
čega je u kolovozu 1859. sklopio primirje te se odrekao Lombardije.
Kako su državne blagajne već ionako bile ispražnjene, Beč je izgubljeni
rat financirao izvanrednim porezima koji su povećali nezadovoljstvo
konglomerata naroda pod vlašću Habsburgovaca, ionako nezadovoljnih zbog
vladavine neoapsolutizma. Ti izvanredni porezi posebno su teško pogodili
Hrvatsku i Slavoniju, čiji su stanovnici teško odvajali i za postojeće
poreze.
Pritisnuto nezadovoljstvom stanovništva i pod prijetnjom potpunog
financijskog sloma, bečki dvor primorano je obratiti se snagama izvan
državne birokracije te car Franjo Josip saziva pojačano Carevinsko
vijeće (vladarev savjetodavni organ) u koje dolaze najistaknutije osobe
iz habsburških krajeva (iz Hrvatske i Slavonije pozvani su biskup
Strossmayer i Ambroz Vraniczany). Pritisnut odlukama vijeća, car 20.
listopada 1860. izdaje drugi oktroirani ustav (nakon 1848.), tzv.
Listopadsku diplomu koja je zapravo bila kompromis između
starokonzervativnih i liberalnih načela te careva osobnog autokratskog
stila. Diploma je predviđala preuređenje Monarhije u sustav koji bi
zadovoljio sve narode te se obnavlja ustavno stanje. Protiv ovih su se
odluka odmah pobunili austrijski visoki slojevi te mađarska elita.
Franjo Josip tada ponovo mijenja smjer politike te 26. veljače 1861.,
oslanjajući se na austrijsko liberalno građanstvo, donosi tzv. Veljački
patent kojim se Monarhija uređuje centralistički.
Hrvatska nakon ukidanja apsolutizma
Uslijed svih ovih turbulentnih događaja u Hrvatskoj i Slavoniji ponovno
oživljava državnopravna ideologija kojom se ističe kontinuitet
državnosti Trojedne Kraljevine. Ona se pojavila već revolucionarne 1848.
godine, Strossmayer i Vraniczany iznova je ističu na pojačanom
Carevinskom vijeću, a svoj prvi cjeloviti oblik dobiva u dokumentu
Banske konferencije u studenome 1860. godine. Dodatno se razrađuje u
zahtjevu Zagrebačke i Riječke županije, da bi konačni oblik dobila u
pisanoj izjavi Hrvatskoga sabora Franji Josipu iz 1861. godine.
Hrvatska državnopravna ideologija izraz je osnovnih interesa hrvatske
elite: izgradnja modernog ustavnog uređenja u kojem bi domaće snage
imale glavnu ulogu u donošenju odluka. To je bilo moguće samo u slučaju
ograničavanja koncentracije moći u središtu Monarhije. Nadalje se ističe
povijesno pravo na državnost, a ne samo na širu autonomiju. Kako moderno
uređenje s obilježjem državnosti ne bi bilo moguće u slučaju da hrvatski
teritorij ostane rascjepkan, zahtijeva se neodvojivost Trojedne
Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
U takvom ozračju 26. studenoga počinje djelovati Banska konferencija pod
predsjedanjem bana Josipa Šokčevića (koji je iste godine zamijenio
omraženoga Ivana Coroninija), kojoj je vladar namijenio ulogu umirivanja
javnosti nakon izdavanja Listopadske diplome. Na konferenciji je Ivan
Mažuranić vladaru sastavio zahtjev u kojem su oblikovani osnovni
elementi hrvatske državnopravne ideologije. Objavljeni su posebni
zahtjevi za sjedinjenjem s Dalmacijom te prijedlog hitnog sazivanja
Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga sabora na temelju izbornog zakona iz
1848. godine koji je obuhvaćao i Riječku županiju, Međimurje te Vojnu
krajinu.
Nažalost, u Dalmaciji autonomaši (većinom Talijani i dio Srba)
organiziraju prosvjede protiv sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom te
zahtijevaju da o tome odlučuje Dalmatinski sabor. Njihovu želju podupire
car, a kako su autonomaši imali većinu u Dalmatinskom saboru, do
sjedinjenja nije došlo. Sjedinjenje nije želio ni bogati riječki sloj
koji je uvjet za gospodarski uzlet grada vidio u priključenju Mađarskoj,
što je željela i elita iz Budimpešte. Beč je to privremeno odbio, ali da
bi umirio mađarsko plemstvo, Međimurje je odcijepljeno od Hrvatske te je
priključeno Mađarskoj.
Mažuranićev zahtjev sadržavao je ustrojenje privremene
hrvatsko-slavonske Dvorske kancelarije, kao njihova središnjeg tijela
vlasti. To je odbijeno, ali je odobreno da se hrvatsko-slavonski odsjek
privremeno odvoji iz Državnoga ministarstva kao Dvorski dikasterij (veza
između bečkog dvora i upravnih organa u Hrvatskoj) na čije je čelo
postavljen upravo Ivan Mažuranić.
Među ostalim, zahtijevalo se da isključivo “hrvatsko-slavonski narodni
jezik postane službeni jezik Trojedne Kraljevine”, no narodni je jezik
odobren samo za Namjesništvo (upravni organi) i Banski stol (sudstvo).
Najintelektualniji Sabor
Kako je napomenuto, Banska konferencija tražila je da se pri biranju
zastupnika za Hrvatski sabor primijeni zakon iz 1848. godine jer je
obuhvaćao Rijeku, Međimurje, Dalmaciju i Krajinu. Rijeka i Dalmacija
odbile su poslati zastupnike, Međimurje je priključeno Mađarskoj, dok je
krajišnicima Franjo Josip zabranio da dođu u Sabor. Ipak, naknadnom
odlukom cara (9. svibnja) zastupnicima iz Vojne krajine dopušten je
dolazak u Sabor, ali samo na sudjelovanje u raspravama o državnopravnim
pitanjima.
Nakon što su održani izbori, u sastav Sabora ušli su najpoznatiji
političari, književnici i istaknuti javni djelatnici tadašnje Hrvatske i
Slavonije, tako da se taj Sabor naziva i najintelektualnijim Saborom.
Prema vladarevoj zapovijedi, glavne zadaće Sabora trebale su biti
uređenje odnosa s Ugarskom, slanje zastupnika na krunidbu Franje Josipa
za kralja Ugarske, Hrvatske i Slavonije te Dalmacije (odjednom), biranje
devetorice zastupnika za Carevinsko vijeće te rasprava o načinu izbora
za središnje zakonodavno tijelo.
Zasjedanje Hrvatskoga sabora započelo je 15. travnja 1861. godine
svečanom instalacijom bana Josipa Šokčevića, a kraljev povjerenik bio je
nadbiskup Juraj Haulik.
Otvaranje Sabora dočekano je velikim oduševljenjem naroda, a čitavo
zasjedanje bilo je prožeto atmosferom mržnje prema Beču i mađarskoj
eliti.
Temeljno stajalište bilo je da Ustav Trojedne Kraljevine ima pravni
kontinuitet od vremena narodnih kraljeva, ali se prilagođavao duhu
vremena vlastitim zakonodavstvom na staleškim saborima tijekom stoljeća.
Tvrdnju o neprekinutom hrvatskom državnom pravu zastupnici su kao dokaz
isticali da je hrvatski narod (zapravo plemstvo) dobrovoljno pozvao
Arpadoviće na ispražnjeno prijestolje te stoga s Ugarskom može biti
povezan isključivo personalnom unijom. Osim toga, ističu se ugovori s
Habsburgovcima na Cetinskom saboru 1527. te Hrvatska pragmatička
sankcija iz 1712. godine. Kao daljnji dokaz državnosti navode se porezni
i vojni poslovi o kojima je oduvijek odlučivao staleški sabor.
Zastupnici su izglasali i načelnu izjavu prema kojoj sve zemlje
pripadaju državnom teritoriju Trojedne Kraljevine, a to su: Hrvatska i
Slavonija, Dalmacija s Dubrovnikom i Kotorom, Kvarnerski otoci, Metlika,
dio Štajerske, Međimurje, Rijeka s primorjem, velik dio Istre te Bosna i
Hercegovina.
Osim politikom, Sabor se bavio i upravno-pravosudnim,
društveno-ekonomskim te kulturnim pitanjima.
Doneseni su brojni zakoni o uređenju županija, gradova i seoskih općina,
uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga u cjelokupnom javnom životu,
kao i osnovni nastavni programi za škole. Odlučeno je da se osnuje
narodni muzej, a Sabor je preuzeo i pokroviteljstvo nad netom osnovanom
Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti (JAZU).
Članak 42
Kada je na red došla rasprava o uređenju odnosa s Ugarskom, među
zastupnicima su se pojavile tri političke struje. Predstavnici Narodne
stranke (Strossmayer, Rački, Mrazović, Perkovac, Prica…) nastojali su
postići što širu autonomiju balansirajući između vladareva centralizma i
mađarskih pretenzija. Unionistička struja predvođena grofom Julijem
Jankovićem smatrala je da se autonomija može postići samo u što užem
savezu s Ugarskom. Treću struju predvodili su Ante Starčević i Eugen
Kvaternik (utemeljitelji buduće Stranke prava) koji su se zalagali za
državu Hrvatsku izvan Monarhije s kojom bi je povezivala samo osoba
vladara.
Nakon žestoke rasprave, većinom je glasova prihvaćen prijedlog Narodne
stranke. Prijedlog je formuliran u čuvenom članku 42 koji je napisao
Mažuranić uz Perkovčev dodatak. Člankom se ističe državnost Trojedne
Kraljevine, određuje se opseg teritorija i ističe se da je 1848.
prestala svaka veza s Ugarskom, osim zajedničkog vladara. Ipak,
naglašava se spremnost ulaska u državnopravnu vezu s Kraljevinom
Ugarskom uz uvjet da potonja prizna samostalnost i teritorijalnu
cjelovitost Trojedne Kraljevine. U tom bi se slučaju sklopio ugovor
kojim bi se točno utvrdili zajednički poslovi. U te zajedničke poslove
nikako ne bi spadala unutrašnja uprava te nastavni, vjerski i pravni
poslovi.
Zatim je Sabor morao zauzeti stav o slanju zastupnika u Carevinsko
vijeće i priznanju centralističkoga uređenja. I ovom je prilikom došlo
do mimoilaženja u mišljenjima, čak i u samoj Narodnoj stranci koja je
činila srednju struju među zastupnicima. Na kraju je gotovo jednoglasno
prihvaćena odluka da se zastupnici u Carevinsko vijeće ne šalju dok se
ne srede odnosi s Ugarskom, a odbijeno je pregovaranje o eventualnim
zajedničkim poslovima s Austrijom, što je predložila manjinska struja u
Narodnoj stranci. Na temelju toga sastavljena je pisana izjava Franji
Josipu kojom se odbija prihvatiti Listopadsku diplomu i Veljački
patent te se prosvjeduje zbog pokušaja oduzimanja autonomnog
zakonodavnog prava Saboru i brani se državna samostalnost Trojedne
Kraljevine.
Carev odgovor i raspuštanje Sabora
Još tijekom zasjedanja Sabora stigle su žestoke kritike iz Mađarske gdje
je zasjedao Ugarski sabor. Mađari su svoju strategiju gradili na
zakonima iz 1848. godine kao vrhunac svojega državnopravnog kontinuiteta
te su Hrvatsku i Slavoniju smatrali integralnim dijelom Kraljevine
Ugarske.
Pisana izjava Sabora nepovoljno je primljena i u Beču, ali kako je u
međuvremenu raspušten Ugarski sabor, neke su stvari morale biti
prihvaćene prije svega kao pritisak na Mađare. Nacrt vladareva odgovora
pripremalo je Ministarsko vijeće u Beču.
Ivan Mažuranić uspio je uvjeriti Ministarsko vijeće da se preporuči
potvrda članka 42 i osnivanje Dvorske kancelarije te vrhovnog suda
nazvanog Stol sedmorice. Nakon vijećanja i nekoliko izmjena, Franjo
Josip je 8. studenoga odobrio pisani odgovor na pisanu izjavu Sabora. U
tom se dokumentu prvi put u kraljevim spisima pojavljuje pojam Trojedne
Kraljevine te se odobrava osnivanje Dvorske kancelarije i Stola
sedmorice. Prihvaća se članak 42, a što se tiče teritorijalne
cjelovitosti, predviđa se sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s
Hrvatskom i Slavonijom, ali u neodređeno vrijeme. Odbacuje se tvrdnja da
je Trojedna Kraljevina s ostalim zemljama Monarhije povezana samo
personalnom unijom te se izjavljuje da temelj ustavnoga uređenja moraju
biti Listopadska diploma i Veljački patent. Odbija se i zahtjev da
narodni jezik bude jedini službeni jezik. Nakon poslanog odgovora,
Franjo Josip istoga je dana raspustio Hrvatski sabor.
Iako je vladarevim prihvaćanjem barem nekih odluka Sabora u Hrvatskoj i
Slavoniji zavladao optimizam i nada da će se i ostale stvari riješiti u
njihovu korist, to se nažalost nije dogodilo. Naime, bečki je dvor pod
sve jačim utjecajem austrijskih liberalnih slojeva uveo sve jači
centralizam tako da se Hrvatski sabor nije ponovno sastao sve do 1865.
godine. U tom međurazdoblju u Hrvatskoj dolazi do daljnjeg profiliranja
političkih struja i koncepcija. Narodna stranka raspada se u dvije
frakcije. Samostalna narodna stranka smatra da treba i dalje pregovarati
s Bečom i iskoristiti utjecaj Ivana Mažuranića da bi se ostvarilo
objedinjavanje teritorija Trojedne Kraljevine, a Narodno-liberalna
stranka, pak, da se od režima ne može očekivati nikakav sporazum dok
traje centralizam te da treba opstruirati Beč i inzistirati na
prihvaćanju zaključaka Sabora iz 1861. godine. Na kraju se nisu ispunila
očekivanja niti jedne struje jer se Franjo Josip odlučio za kompromis s
Mađarima iza leđa Hrvata.
Govor Josipa J. Strossmayera povodom osnivanja Akademije znanosti
“Svijetli bane, gospodo narodni zastupnici!
Svijest i srce naroda jest ono sveto gojište i shranište, u kom se prema
potreboćama narodnima plemenite misli, plemenite želje i zahtjevi
radjaju i čuvaju; pak što narod čestit i nevin polag zakona vječite
pravde i istine u svijesti svojoj pomisli i ushtije, što u srcu svom
zaželi, to pod blagim uplivom božje promisli prije ili poslije sve
prepone i spletke ljudske nadvladati i u javnom životu ožudjenim plodom
uroditi pora… Jednodušni usklik i ushićenje, s kojim akademiju
znanosti pozdravljate, uvjerenje je, da je plemenita želja i namjera ova
narodu svemu, da je svima nama upravo iz dna srca i ljubavi proistekla.
Gdje je srce i ljubav tvoja, tu je veli Pismo i blago tvoje. Gdje je
toli srdačna jednodušnost, tu će biti blagoslov božji, tu će biti i
blagodarna desnica naroda našega, bit će tu primjernim načinom
blagodarna desnica plemenitih naroda našega zastupnika, ter će pomisao
tu do onoga stepena savršenosti dovesti, koja časti i dostojanstvu
naroda našega odgovara, koja odgovara uzvišenomu cilju, koji nam pred
očima trepti, da nam naime blagorodica i blagovjesnica više svjetlosti i
višega izobraženja, knjiga narodna, svaki dan to više procvate ter narod
naš duševnim blagom svojim u tolikom izobilju obogati, da se naskoro s
najizobraženijim narodima svijeta ustakmiti može… Nemoć, pod kojom
stenjaše i bolovaše doslije narodna knjiga naša, ona je ista, pod kojom
stenje i boluje cijelo državno tijelo naše. Oštećeno nam je državno
tijelo naše i oslabljeno na sve četiri strane svijeta; oštećeno i
oslabljeno stranom nehajstvom našim, oštećeno i oslabljeno stranom
tudjim nesmiljem i nepravdom, oštećeno i oslabljeno ponajviše našim
požrtvovanjem za opće dobro… Gradu velim Zagrebu, koji slave i milinja
radi imenujem, koji od starodavnih vremena sredotočje kraljevina naših,
višega državnoga i duševnoga našega života bijaše, komu ista priroda
višu znamenitost i budućnost dosudi i opredijeli, koga će slava neuvela
i stoga ostati, što mu lovor nepobitnosti junačko čelo resi, a sniženi
okovi tudji vrat nigda, ni onda oskvrnili nisu, kad je bujica turska
velike države oko nas poplavila i slavne gradove pod jaram svoj skučila.
Zato predlažem, da se istomu odboru, koji će izraditi imati osnovu
akademije znanosti, nalog ujedno podijeli, da izradi osnovu za
sveučilište, i da način naznači, kojim bi se najbolje i najuspješnije
sveučilište kod nas oživotvoriti moglo.”
Govor Ante Starčevića o uređenju odnosa s Mađarima
“Gospodo!
Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine
naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago strane, ja
nikako nemogu razabrati.
U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih
kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad
hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik
Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu
kraljevine Hrvatske… Neodvisnost, samostalnost naroda pokazuje se nada
sve nedvojbenom u izveršivanju onoga najveličanstveniega prava, kojim si
narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut,
gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka
idu dogovarati se s Ungarci, dali će Hervati njega za svoga kralja
izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i
nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja,
potverdjenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i
učinili!… Ja kazah, da Austria neima pravo nas pozvati na
pretresivanje naših medjunarodnih odnošenjah naprama Ungarii; da Austria
ovom nezakonitom zapovedju neradi o pomirenju našemu s Magjari, nego
upravo o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno od kuda mu
drago, dok smo s Austriom, nesmimo nikomu nego samoj Austrii
pripisivati, ali, da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi moramo
kazati da nam je sve one nepravde, koje preterpismo i koje terpimo i od
Magjarah, sama i glavom Austria počinila…. U ostalom, ja sudim, da mi
nesmimo toliko gledati na hire Austrie koliko na sveta prava naše
kraljevine. Kažimo dakle Evropi i kralju iskreno naša prava i naše
potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, otačbenikah, poklisarah i
priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posledak koj komu drago,
mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već neimamo ništa što bi nam
Austria mogla oteti, a dali ni Austria nema ništa za izgubiti, na to
neka pazi Austria (živio!)”
