Od robinje do carice: Žena zbog koje je sultan dao pogubiti vlastita sina!

Sa Sulejmanom Veličanstvenim (1494. – 1566.) započeo je najgrandiozniji period osmanske povijesti. Predvodio je trinaest vojnih pohoda, a u četrdeset šest godina njegove vladavine granice Carstva proširene su od Atlantskog do Indijskog oceana. Čovjek od kojeg je strepio sav tadašnji svijet carstvo je stavio pod noge jedne – robinje!

S konkubinom Mahidevran, Čerkeskinjom poznatom pod nadimkom Gulbahar odnosno “Proljetna ruža”, sultan je dobio tri sina i kćer. Kao pravi izdanak svoje loze, u kojoj je višeženstvo bilo u funkciji osiguravanja potomstva i opstanka dinastije a ne seksualnog uživanja, i on se prepuštao čarima najljepših djevojaka u svome haremu. Ipak, činjenica da je s Mahidevran imao više potomaka, suprotno pravilu “jedna konkubina-jedan sin” koje je stoljećima vladalo na osmanskom dvoru, svjedoči da je još u ranoj mladosti odlučio slijediti vlastiti put.

Kad se pobjedonosno vraćao s beogradskog ratišta, Sulejman prima vijest da je epidemija u prijestolnici odnijela živote njegovo troje djece. Preživio je samo jedan sin, Mustafa, u to vrijeme šestogodišnji dječak. Vrativši se u Istambul, Sulejman zatiče Mahidevran neutješnu. I negdje baš u to vrijeme, zapaža robinju sitne građe i crvene kose, čiji je grleni smijeh odjekivao haremskim odajama. Bila je to žena koja će odigrati presudnu ulogu u sultanovu životu, ali i u sudbini osmanskog carstva, ona koju će Istok nazivati Hurem a Zapad Rokselanom. Žena koja će prevaliti nevjerojatan put od robinje do carice.

Pravim imenom Aleksandra Lisovska (1502. – 1558.), rođena je u tadašnjoj Poljskoj Litvaniji (Ruteniji), poznatoj i kao Crvena Rusija. Kćeri pravoslavnog svećenika bio je namijenjen ugodan život, sve dok joj krimski Tatari nisu pobili obitelj a nju odveli na tržnicu robova u Istanbul. Ondje je, s nepunih petnaest, kupljena za carski harem. Suvremenici svjedoče da djevojka nije bila osobito lijepa, ali je sultanu u teškim trenucima nakon smrti djece godila njena zarazna vedrina, kao i ljubavničko umijeće. Mahidevran je pala u zaborav, a nova miljenica dobila je ime Hurem (“Vesela”). S njom će započeti nova epoha osmanske povijesti, koju će stručnjaci nazvati “sultanatom žena”. Korak po korak, Hurem je gradila svoj položaj. U narednih deset godina, Sulejmanu će roditi petoricu sinova, Mehmeda, Selima, Abdulaha, Bajazida i Džihangira, te kćer Mihrimah.

Nakon što Mahidevran odlazi u Manisu, kao pratnja sinu Mustafi koji ondje postaje namjesnik, Hurem je isposlovala da se carski harem prebaci u Topkapi. Borbena, lukava, vješta u manipuliranju ljudima, radikalno je izmijenila pravila igre na dvoru. Ona je prva majka jednog princa koja ne odlazi sa svojim sinom kad on biva postavljen za namjesnika u provinciji – izborila se da ostane u prijestolnici, pored Sulejmana. To joj je pružilo mogućnost da sultanu bude ne samo oslonac nego i glavni savjetodavac, kao i osoba od povjerenja koja ga je izvještavala o svim značajnim događajima za vrijeme njegove odsutnosti s dvora. Nadalje, na sebe je preuzela dio državnih poslova, poput vođenja diplomatske prepiske u sultanovo ime.


Nakon smrti sultanove majke, koja ju je prezirala, fatalna robinja postiže trijumfalan uspjeh: protivno ustaljenim dinastičkim običajima, postaje zakonita Sulejmanova supruga. “Ti si moje bogatstvo, moja mjesečina, moj najiskreniji prijatelj, moje postojanje, moja jedina ljubav”, piše joj stihove zaljubljeni vladar. Obasipa je zlatom i dragim kamenjem, angažira slavnog arhitekta Sinana da podigne velebnu džamiju u prijestolnici s njenim imenom… Ostali su bili drugačijeg mišljenja. Hurem je bila omražena, kako u haremu i carskoj palači, tako i među stanovništvom prijestolnice. Zamjerali su joj prevelik utjecaj na sultana, nazivali je vješticom koja ga je začarala ljubavnim napicima. Upravo nju mnogi povjesničari smatraju odgovornom za kob koja je snašla sultanova velikog vezira Ibrahim-pašu. Čovjeka kojeg je nazivao bratom sultan je dao pogubiti, službeno zato što je doznao da ovaj protiv njega koje zavjeru. Je li to doista činio, teško je dokazati, no činjenica je da je veliki vezir otpočetka bio smetnja za Hurem: plašilo ju je njegovo protežiranje Mahidevranina sina Mustafe, koji je bio konkurent njenim sinovima za nasljeđivanje prijestolja. Jesu li njene spletke koštale pašu života?

Kako bilo, nakon Ibrahimova ubojstva, Hurem se riješila velikog rivala, ali joj je princ Mustafa i dalje bio trn u oku. Sultanija je bila odlučna u namjeri da jedan od njenih sinova naslijedi Sulejmana na tronu. Kako je princ Abdulah umro još kao dječak, a Džihangir je bio grbav i boležljiv mladić, u igri su bili Mehmed, Selim i Bajazid… I, dakako, omraženi joj Mustafa. Hurem ga se odlučila riješiti pošto-poto. Pronašla je idealnog saveznika za svoje spletke: Rustem-pašu Opukovića, ambiciozna i pohlepnog čovjeka koji se od položaja carskog konjušara uspeo do onoga velikog vezira. Hurem je ishodila da mu sultan da njihovu jedinu kćer Mihrimah za ženu, a pozicija carskog zeta učinila ga je jednim od najmoćnijih ljudi u carstvu. Zahvalni Rustem-paša činio je sve što je bilo u njegovoj moći da Huremin sin Mehmed postane prestolonasljednik. Kad je Sulejman upravljanje Manisom povjerio Mehmedu, dok je Mustafa poslan u neku udaljenu provinciju, činilo se da sve ide po planu. Sudbina je, međutim, odredila drugačije: godine 1543. Mehmed umire nakon kratke i teške bolesti, čime se borba za prijestolje zaoštrava.

Dok je sultan dugo žalovao za sinom, zapostavljajući državne poslove, Hurem se brzo oporavila od gubitka. Novi plan već se kovao u njezinoj glavi. Navela je Sulejmana da 1547. godine ponovo zarati sa Safavidima, kako bi njen zet Rustem pokazao svoje vojničke sposobnosti a najstariji sin Selim vladarska svojstva dok bude zamjenjivao oca u Istanbulu. Sulejman je dvije godine uspješno ratovao, osvojivši trideset i jedan grad. Tri godine kasnije, ponovno je krenuo na Iran. Ondje će zavjera Hurem i Rustem-paše napokon početi davati rezultate. Iz logora u sjevernoj Anadoliji, sultanu je upućen povjerljivi izaslanik Rustem-paše, koji ga je izvijestio da Mustafa kuje zavjeru protiv njega, u čemu ga podržava vojska. On čak Sulejmanu prenosi riječi koje se, navodno, čuju među trupama: “Sultan je prestar i nesposoban da predvodi vojsku, prijestolje treba preuzeti njegov zakoniti nasljednik Mustafa”. Sultanovo srce ispunilo se dubokom mržnjom, ali je osveta morala pričekati.

Sulejman je 1553. godine krenuo na Perziju, u svoj dvanaesti pohod, u pratnji sinova Selima, Bajazida i Džihangira. Ulogorio se u blizini grada Ergelija, gdje na njegov poziv ubrzo stiže Mustafa, ne sluteći što mu se sprema. Čim je nesretni princ kročio u očev šator, sultanovi mutavci, plaćeni ubojice kojima je iščupan jezik kako ne bi mogli izdati gospodara, bacili su se na njega i namaknuli mu svileni gajtan oko vrata. Mustafa je uzalud preklinjao oca za milost. Smaknuću je prisustvovao i Džihangir, koji je bio silno vezan za polubrata. Ionako boležljiv, nakon Mustafina ubojstva pao je u postelju iz koje se više nije digao. Umro je koncem te godine.

Hurem neće doživjeti da vidi sina na osmanskom prijestolju. Godine 1558. umrla je od vodene bolesti, ostavivši Sulejmana skrhanog od boli, a Selima i Bajazida u bespoštednoj borbi za vlast. Premda je Bajazid nedvojbeno bio sposobniji, obrazovaniji i vještiji u vojnim stvarima, Selim je bio bolji u plasiranju lažnih informacija, koje su stalno stizale do njegova brata. Pogrešno vjerujući u brojčanu nadmoć svoje vojske, Bajazid se upustio u otvoreni sukob sa Selimom. Shvativši da gubi na bojnom polju, utočište je potražio na safavidskom teritoriju. Šah Tahmasp, vječni rival Osmanlija, jedva je dočekao ovakav razvoj događaja. Za nekoliko vreća blaga, nesretnog princa vratio je kući, odjevena u prosjačko ruho. U očima svog oca i čitave vojske, Bajazid je postao izdajica… A dobro se znalo kako se s takvima postupa. Koncem 1561. godine, Sulejman naređuje pogubljenje Bajazida, kao i petorice njegovih sinova, od kojih je najmlađi imao tek tri godine. Selim tako ostaje jedini nasljednik loze Osmanovića.

Sulejmana smrt zatječe na njegovu trinaestom “uzvišenom pohodu”, tijekom opsade Sigeta 1566. Vijest o njegovoj smrti brižljivo je skrivana pred vojnicima, kako se ne bi demoralizirali. Bitka je završila porazom branitelja, predvođenih junačkim hrvatskim banom Nikolom Šubićem Zrinskim, ali je turska pobjeda bila pirova – oslabljeni, odustali su od planiranog pohoda na Beč. Sulejman, deseti osmanski sultan, sahranjen je u veličanstvenoj džamiji Sulejmaniji, pored voljene Hurem. Za sobom je ostavio carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta, ali u kojem se već u tom trenutku počinju zamjećivati znaci krize. Njegov nasljednik Selim u povijesti će ostati zabilježen kao Sarhoš, odnosno pijanica. Istinsku vlast obnašat će njegov veliki vezir, Mehmed-paša Sokolović. Osmansko carstvo nikad više neće doseći snagu iz vremena Mehmeda Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog.

Piše: Lucija Kapural

 

Komentari