U većini slučajeva rijetko razmišljamo o emocijama i njihovom podrijetlu: odakle dolaze, kako se aktiviraju, u kakvom su odnosu s razumom.
U članku kojeg donosimo pozabavit ćemo se eksperimentom koji je proveo dr. Johna Watson, a čiji je pokus kontroverzan iz više razloga; ponajprije jer se bavio emocijama straha u smislu njegova aktiviranja, a ne eliminiranja. Kontroverzu izaziva i sama činjenica da je subjekt eksperimenta bilo dijete odnosno beba. Ukoliko vas zanima tko je bio mali Albert, kako je eksperiment proveden, koliko su pouzdani dobiveni podaci pročitajte članak kojega smo danas za vas pripremili.
Pogled na dr. Watsona i njegovu asistenticu
Utemeljitelj radikalnog pravca biheviorizma dr. John Watson smatrao je da se emocije mogu uvjetovati i kontrolirati. U središtu njegova interesa u ovom eksperimentu bila je emocija straha koju je želio testirati pri čemu je krenuo od pretpostavke da je to emocija koja se uči i nema veze s nasljeđem. U skladu sa svojim razmišljanjima započeo je sa svojom studenticom, i ljubavnicom Rosalie Rayner, jedan od najkontroverznijih eksperimenata na Sveučilištu Johns Hopkins u drugom desetljeću 20. stoljeća. Subjekt eksperimenta bila je beba stara između devet i jedanaest mjeseci. U jeku tog eksperimenta Watson je bio pod povećalom javnosti jer je u medije procurila njegova afera sa studenticom, koja mu je ujedno bila i asistentica na eksperimentu, a što je u konačnici dovelo do spektakularne brakorazvodne parnice. S obzirom da mu je ljubavnica bila ujedno i studentica kasnije je otpušten sa Sveučilišta.
Korak dalje od Pavlova
Doktor Watson je bio pod utjecajem ruske psihološke škole osobito I. P. Pavlova, koji je danas svjetski poznat zahvaljujući istraživanju uvjetovanog refleksa, a koji je doveo do stvaranja općepoznatog pojma Pavlovljev refleks. Watson je otišao korak dalje od svog uzora Pavlova te je nastojao pokazati da su emocionalne reakcije i u ljudi podložne uvjetovanju. Cilj je bio uplitanjem izvana, stvoriti fobiju kod emocionalno stabilnog djeteta.
Beba, nazvana mali Albert, boravila je svakodnevno u bolničkom vrtiću te je ovaj dvojac s njom eksperimentirao do njene navršene godine dana života.
Tijek eksperimenta
Dječak je prvo bio izložen nizu različitih podražaja poput druženja s bijelim laboratorijskim štakorom, psom, zecom, majmunom, susreo se tu i s maskom Djeda Mraza, kao i sa zapaljenim novinama. Dječak nije prema ni jednom od podražaja pokazao strah te se moglo krenuti na idući stupanj eksperimenta. Kada je idući puta susreo bijelog štakora svaki puta kada bi ga pokušao dotaknuti u pozadini bi se čuo udarac koji je odjekivao poput gonga, a koji je stvorio emocionalnu reakciju straha i doveo do dječjeg plača. Nakon višeputnog ponavljanja iste situacije dječak bi zaplakao čim bi vidio štakora. Nakon toga prešlo se treću eksperimentalnu fazu, koja se sastojala od izlaganja drugim bijelim podražajima.
Eksperiment uspio, subjekt trajno oštećen
Eksperiment je pokazao da su emocije uvjetovane i kod ljudi ne samo pasa, kao i da je to uvjetovanje podložno generalizaciji jer se dječak počeo bojati svega bijelog, uključujući i asistentičine bunde ili brade Djeda Mraza i niza drugih povezujućih podražaja. Nakon provedenog eksperimenta nije provedena eliminacija strahova zbog čega se smatra da je dijete nastavilo živjeti sa uvjetovanim strahovima kroz cijeli svoj život. Međutim, iako je Watson bio ponosan na svoje postignuće sam je postupak patio s današnjeg stajališta od niza nedostatka pa je tako u njemu bio prisutan samo jedan subjekt i nije bilo kontrolne grupe ili bar kontrolnog pojedinca. Osim toga eksperiment je u svakom pogledu neetičan i smatra se jednim od najkontroverznijih u psihološkoj praksi. Za njegovo provođenja majka je morala dati svoj pristanak, no zapravo ona nije bila subjekt istraživanja pa je takav pristanak nemoguće uvažiti.
Tko je mali Albert?
Identitet djeteta je pod znakom upitnika, prema sadašnjem uvjerenju riječ je o Williamu Albertu Bargeru Njegova je majka donosila u bolnicu svoje mlijeko kako bi zaradila, a pri tome je dječak boravio u bolničkom vrtiću. Prema onome što se do sada saznalo Albert je umro u dobi od 87 godina, konkretno 2007. godine. Bargerova rođakinja, koja je s njim bila jako bliska, izjavila je da nije volio životinje, no da se ne sjeća niti jedne njegove druge fobije.
Eliminiranje strahova
Watsonovim predavanjima prisustvovala je kasnije studentica Mary Cover Jones koja je provela drugi eksperiment, a koji je imao za cilj eliminirati strah kod djece. Ona je radila sa subjektom koji se zvao Peter, koji je imao strahove od bijelih i krznenih predmeta. Kako bi dječaka desenzibilizirala izlagala ga je bijelim i krznenim životinjama te ga je dovela u interakciju s djecom koja nisu imala takve strahove. Obrnutim eksperimentom koji se danas naziva sustavna desenzibliacija eliminirala je ili barem smanjila reakciju straha i postala poznata kao “Majka bihevioralne terapije”.
Uspješnost Watsonove prakse
Watson je napisao kasnije kontroverznu knjigu “Psihološka njega malog djeteta”, u kojoj je upozorio na “opasnost” zaštitnički nastrojenih majki te iznio stav da djeci treba pristupati kao odraslim osobama. No dok je u teoriji imao svojevremeno uspjeha, u praksi stvari nisu baš najbolje funkcionirale pa je tako od jedan od njegovih sinova počinio suicid.
Piše: Sonja Kirchhoffer
