Kada u kući vidiš smrt …

Svijet se neprestano mijenja, pa se tako s njim ne mijenja samo način života već i pogrebni običaji. U rimsko doba pogrebni obredi su bili točno propisani, naravno za one koji su si mogli priuštiti slijeđenje nekakvog “protokola”. U sklopu njih umirućem se davao poljubac, a mrtvima su se sklapale oči i pokojnikovo ime se zazivalo više puta.

Smrtni cjelov

Rimljani nisu često pisali o smrti jer smrt nije baš kao ni danas tematika o kojoj se piše s oduševljenjem. No, iz sačuvanih pisanih zapisa saznajemo kako je taj obred izgledao. Umirućoj osobi se davala neka vrst smrtnog cjelova te se na taj način uzimao njen zadnji dah. Ukoliko sagledamo ovaj dio obrednog postupka, on je problematičan, ponajprije jer čas smrti ne znamo, a ljudi ne mogu sjediti uz umirućeg po cijele dana i čekati da umre. Ukoliko bi se dogodilo da osoba umire dok je netko od najbližih u blizini onda bi mu  poljubac dala ženska osoba. Premda i smrtni hropac nije uvijek isti. Uz to moguće je nekoga otpraviti na drugi svijet i prije vremena uzimanjem daha umirućem jer ono što netko prepoznaje kao smrtni hropac i ne morat biti baš onaj zadnji. No, ostavimo li po strani te “male” nedoumice idemo pogledati zašto je taj poljubac trebala dati ženska osoba. Ponajprije  zbog njezine ključne uloge u donošenju života zbog čega je ona imala sličnu ulogu i u smrti. Međutim, ako takve žene nije bilo na vidiku tu je ulogu preuzimao muškarac. Ovdje se može postaviti pitanje, zašto se to činilo? Na taj način se mrtvima nastojao olakšati prijelaz iz jednog svijeta u drugi, ali još i više, učiniti onima koji ostaju život podnošljivim. Vjerovali su da dio umiruće duše ostaje s onime tko ga na kraju poljubi. S obzirom na brojna ubojstva koja su bila karakteristična za bogati i moćni svijet, vjerojatno ovo baš nije bilo svima srcu ugodno. Onaj koji bi snosio odgovornost za nečiju smrt ne bi bio oduševljen da sa sobom nosi dio te “umorene” duše.

Oči širom zatvorene

Kada bi osoba umrla odmah bi joj se zatvarale oči tako Plinije Stariji pomalo dramatizira kada kaže da je ovaj čini trebao omogućiti mrtvom da ode s ovog svijeta oslobođen zemaljskih briga. No, oči bi mu se neposredno prije lomače ponovno otvarale kako bi se mogao suočiti s onostranim. Ovaj postupak primjenjuje se u gotovo svim kulturama jer otvorene oči umrlih stvaraju gotovo univerzalan osjećaj nelagode, ne samo zbog spoznaje o nečijem odlasku već i zbog jednostavnog i široko rasprostranjenog jezivog osjećaja koje beživotne oči izazivaju.


Zazivanje imena i buđenje na lomači!

Kako bilo da bilo došli smo i do zazivanja imena. Ime se zazivalo po tri puta, a što se činilo i kasnije. Zašto su ljudi zazivali ime mrtvog? Smatra se da korijeni zazivanja sežu u obrasce provjeravanja je li osoba doista mrtva ili ne. Provođenje ovog postupka je imalo svoje opravdanje jer se događalo da se umrli probudi tijekom pogreba, što zorno potvrđuje Plinije Stariji koji spominje više takvih slučajeva, u kojima su se “pokojnici” probudili na lomači. Ovi primjeri buđenja na lomači idu u prilog pretpostavci da su se očito, kada je to god bilo moguće, pogrebi organizirali u što kraćem vremenskom roku jer bi se u suprotnom uočilo da tijelo nije prošlo odgovarajuće faze odumiranja poput mrtvačke ukočenosti i drugih popratnih senzacija mrtvog tijela. Nakon zazivanja imena preminulog ritualno bi se gasila svijeća koja se ponovno mogla upaliti nakon završetka pogreba. To je, vjerujemo, moralo biti simbolično gašenje svijetla koje se prije primarno odnosilo na svijetlo u pokojnikovoj spavaonici negoli na cijelo kućanstvo koje bi teško funkcioniralo u mraku. Spomenuto zazivanje se višekratno ponavljalo do samog pogreba.

U svakodnevnom životu običnog puka, sigurno nije bilo takve dramatizacije i možemo pretpostavljati da se od toga svega standardno primjenjivalo zatvaranje očiju, koje je prisutno i danas.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari