Kad je o sadističkim metodama egzekucije riječ, ljudska mašta ne poznaje granica. Od prapovijesti do danas, na svim zeljopisnim širinama, osuđenici su u smrt otpravljani na stravične načine. Evo nekoliko primjera, uz upozorenje: ako ste tankih živaca, slabog želuca ili empatične prirode, preskočite naredne retke!
Maštoviti Rimljani
Rimljani su ideju prinošenja ljudskih žrtava smatrali primitivnom i barbarskom, zbog čega je ta praksa bila zabranjena u čitavom carstvu. Nisu, međutim, imali ni najmanji problem sa sadističkim i ponižavajućim smaknućima. Načini na koje su osuđenike na smrt katkad otpremali na onaj svijet bili su okrutni koliko i maštoviti. Vrlo često su smaknuća imala razrađene scenarije, koji su počivali na popularnim mitovima. Primjerice, poneki kriminalac bi završio živ spaljen, rekreirajući scenu u kojoj je junak Herkul, prije nego što su bogovi pogasili vatru i prenijeli ga na Olimp, završio na lomači. Katkad, vezali bi ih lancem te na njih pripustili gladne ptičurine, koje mu im navalile na utrobu poput onih koje su kljucale zlosretnog Prometeja. Ništa ljepši kraj nije čekao pripadnice ljepšeg spola. Zabilježeni su slučajevi gdje su osuđenice na smrt prisilili da spolno opće s bikovima – baš kao što je to činila mitološka Pasifaja, koja je s Posejdonovim žrtvenim bikom zanijela i rodila čudovište Minotaura. Ako bi, nekim čudom, čovjek preživio ovakve muke, krvnik bi mu “milostivo” prerezao vrat.
Do posljednjeg cijuka
Nizozemska revolucija, poznata i kao Osamdesetogodišnji rat, naziv je za oružani sukob između Španjolske i njenih pobunjenih posjeda u Nizozemskoj. S prekidom od 1607. do 1619., trajala je je od 1568. do 1648. godine i završila podjelom Nizozemske na protestantski i katolički dio. Povod za sukob je bilo širenje kalvinizma u Nizozemskoj, što je navelo španjolskog kralja Filipa II. da 1568. osudi cjelokupno stanovništvo na smrt – bio je to najopsežniji pravni akt takve vrste u povijesti. Premda su Španjolci vojno bili nadmoćni, pobunjeni Nizozemci su, zahvaljujući pomorskim vještinama i pomoći saveznika, pružili uspješan otpor te ostvarili nezavisnost. Postali su jedna od najnaprednijih i najliberalnijih država Europe, no put do tog cilja bio je poprilično krvav. Za vrijeme ustanka, političke zatvorenike su mučili i ubijali na način od kojeg se normalnom čovjeku okreće želudac. Nakon što bi ih svezali, na trbuh bi im položili kavez sa štakorima, s otvorenim vratašcima. Ako glodavci ne bi dovoljno brzo obavili ono što se od njih očekivalo, s druge strane kaveza potpirila bi se lagana vatrica kao poticaj. Nemajući izlaza, štakori bi tada doslovce progrizli put na slobodu kroz tijela osuđenika. Riječ je o jednoj od najbolnijih i najsporijih smrti a ovu praksu su, nažalost, koristili i mnogi drugi narodi.
Špilja ruža, mjesto koje nitko ne napušta živ
Ako ste u srednjovjekovnoj Švedskoj bili osuđeni na smrt, jedan od načina na koji ste mogli napustiti ovaj svijet bila je tzv. “Špilja ruža”. Iza ljupkoga, romantičnog naziva krilo se nešto uistinu stravično. Špilja u koju su ulazili oni koji iz nje živi neće izići nije, naime, bila ispunjena ružama, već stršljenovima, paucima, zmijama otrovnicama i ostalim zastrašujućim stvorenjima. Ponekad bi ih ostavili da umiru sami, u potpunom mraku, slušajući sablasno zujanje, siktanje i gmizanje. Drugim prilikama, kad je bilo više osuđenika, špilju bi osvijetlili bakljama, kako bi nesretnici mogli gledati jedni druge kako umiru.
Piše: Lucija Kapural
