Japan je zemlja u kojoj se sve radi drugačije. Tako se djeca u Japanu rano osamostaljuju i već u ranom školskom uzrastu idu sama u školu, a pri tome mogu prelaziti i poveće udaljenosti bez pratnje odraslih. Japanci smatraju da tako djeca rano stječu prijeko potrebne životne vještine i navike koje će ih danas-sutra pretvoriti u sasvim samopouzdane ljude.
Dorayaki- popularna poslastica
Japanci imaju osobit ukus za poslastice pa je tamo iznimno popularna poslastica koja se naziva Dorayaki. Poput većine drugih stvari u Japanu, ova slastica ima svoju dugu tradiciju koja seže, kažu, još u samurajska vremena. No oblik u kojem se danas najčešće jede se sastoji od dvije male i debele palačinke punjene slatkom pastom od graha, a potječe iz znatno kasnijeg vremena, konkretno 1914. godine. O toj je slastici i njezinoj pripravi snimljen relativno nedavno odličan igrani film koji je u nas preveden kao “Tokijska poslastica”, ali i “Okus života”, s tim da u originalu nosi jednostavan naziv “Slatki grah”.
Japanski ulični prodavači slatkiša
Uz neobične poslastice je vezano i japansko kazalište od papira – kamišibaj. U njemu se na specifičan način pričaju slikovne priče. Počeci ovakvog načina pričanja priča naziru se još u 9. ili 10. stoljeću kada su budistički propovjednici koristili ovu tehniku ne bi li proširili svoje učenje. Međutim, taj drevni način pripovijedanja uz slike se razlikuje od tehnike koje se pojavila u kasnim 20-im godinama prošlog stoljeća, u vrijeme Velike depresije. Naime, japanski ulični prodavači slatkiša razvili su tada sasvim posebnu tehniku prodaje tako što su dodali svojim kolicima drvenu kutiju odnosno svojevrsnu pozornicu, u koju su umetali bogate ilustracije, a uz koje se onda pripovijedalo. Naravno, prigodno se organizirala prodaja poslastica koja bi počinjala nakon što bi priča bila ispričana. Obično se priča nije ispripovijedala do kraja kako bi se kupci vratili i čuli neispričani dio, i pri tome kupili nove slatkiše.
Kamišibaj prethodnica anime
Kamišibaj se kao ulično kazalište vezivao prvenstveno uz neprivilegirani svijet, a vrlo brzo nakon pojave televizije 1953. ovo je kazalište od papira palo u zaborav. Ljudi koji su živjeli od kamišibaja našli su tada nove načine preživljavanja i okrenuli su se drugim vidovima stvaralaštva. Danas se smatra da je kamišibaj dao svoj doprinos daljnjem razvoju stripa i svega onoga što je došlo poslije u likovnoj animaciji, poput anime koju karakterizira specifična karakterizacija lica, a koja je našla svoje poklonike diljem svijeta. S razvojem Interneta kamišibaj se ponovno počinje popularizirati, ali prvenstveno kao mjesto stvoreno za pričanje priča dok slatkiši u tome dobivaju sasvim sporednu ulogu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
