Gotovo da nema nekog tko nije čuo za Helene Bonham Carter, slavnu britansku glumicu koja se proslavila neobičnim ulogama. Za razliku od velikog broja glumaca koji upadaju u stereotipe ona ih je izbjegla i uvijek ostala svoja. Malo je poznato da je njezina baka lady Violet Bonham Carter bila poznata jezičava britanska političarka i spisateljica, ali i velika prijateljica Winstona Churchilla.
Violetin otac, a Helenin pradjed bio je britanski premijer
Njezina baka Violet Asquith bila je kći britanskog političara Herberta Henryja Asquitha, koji je početkom 20. stoljeća doživio nagli uspon u političkoj karijeri te je između 1908. i 1916. obnašao dužnost premijera. Violetina obitelj prvo je živjela u ogromnoj kući na Cavendish Squareu u Londonu dok se u skladu s očevom pozicijom nisu preselili u službenu rezidenciju britanskog premijera u Downing Streetu 10. Nikada nije pohađala javne škole i sveučilišta već su je kod kuće podučavale guvernante. Kao malo dijete ostala je bez majke, a njezin se otac ubrzo oženio groficom od Oxforda Margot Tennant. Violetin otac je sa žaljenjem kasnije konstatirao da su Margot i Violet bile u stalnom odnosu “kroničnog nesporazuma”. Ako pročitate što su zabilježile jedna o drugoj ta se napetost ne bi mogla osjetiti, barem ne na prvu. Violet je o pomajci zabilježila iduće: “Uletjela je u naše život poput neke blistave rajske ptice, ispunjavajući nas čuđenjem, zabavom, uzbuđenjem, ponekada i nejasnom nelagodom što bi sljedeće mogla učiniti”. Margot je u sličnom tonu napisala za Violet: “Moja pokćerka Violet… iako izrazito ženstvena, bila bi izvanredan muškarac. Ne vjerujem da postoji ispit koji ona nije mogla položiti u javnoj školi ili na sveučilištu”. Obje su žene bile zavidnih intelektualnih kapaciteta, ali su imale potpuno različita stajališta, što je i bio kamen spoticanja u njihovim odnosima. Tako je Margot primjerice smatrala da žene ne trebaju imati pravo glasa, što je već dovelo do jakih tenzija.
Za Violet Churchillova žena bila je “glupa kao sova”
Od mladosti Violet je bila bliska i s Winstonom Churchillom. Bilo je to jedno od onih prijateljstava koja traju cijeli život. Nakon Churchillove smrti 1965. objavila je knjigu pod nazivom “Winston Churchill kakvog sam ga poznavala”. O njihovom odnosu za koji se sumnjalo da je možda i bio romantične naravi navela je iduće: “Nisam bila zaljubljena – iako ga nisam mogla voljeti više –(i) naš odnos je bio odnos intimnih umova – (i) riječi (i) bio je emocionalan”. Sam je Churchill rekao da su bili praktički zaručeni i da su bili prijatelji za cijeli život. No on se na kraju zaručio s Clementine Hozier 1908. godine, a koju Violet nije nimalo cijenila pa je jednom prigodom izjavila da je “glupa kao sova”. Očito Violet nije znala da je tako stvorila svojevrsni oksimoron jer su sove iznimno pametne ptice.
Ljubavni jadi
Ostavimo li po strani prirodnu njezinog odnosa prema Churchillu, zanimljivo je da je godinu dana nakon što je njezin slavni prijatelj stupio u brak – ona se zaručila za Archibalda Gordona, sina prvo markiza od Aberdeena i Temaira. On je stradao u prometnoj nesreći, a te su zaruke obavljene doslovno na smrtnoj postelji. U njezinom osjećajnom životu važno mjesto imao je i novinar i pjesnik Rupert Brooke koji je slovio je za engleskog ljepotana. Preminuo je na brodu koji je vojnike prevozio na poprište jedne od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata, onoj na Galipolju 1915. godine. Violet je napisala da joj je njegova smrt donijela jednu od najvećih tuga u životu, a navodno ga je voljela više nego bilo kojeg drugog muškarca. Dopisivala se s Rupertom, ali čini se da do stvarne romanse nije nikada došlo. Njezin ljubavni jadi završili su, koliko je poznato, udajom za Mauricea Bonham-Cartera, koji je bio tajnik njezina oca.
Liberalni nadzori bez zadrške
Od mladih dan kao bliska prijateljica Churchilla i premijerova kći imala je pristup britanskoj politici. Ona je jedna od rijetkih osoba koja je upozorila na opasnost Versailleskog mira, a koji je zbog oštrog stava prema Njemačkoj prijetio međunarodnom miru, i bila je u pravu. Zapamćena je i kao predsjednica Ženske liberalne federacije od 1923. do 1925. i od 1939. do 1945.
Upisana u tzv. Crnu knjigu nacista
Tijekom Drugog svjetskog rata otvoreno je kritizirala naciste pa kažu da je bila upisana u tzv. Crnu knjigu nacista, prema kojoj je trebala biti među uhićenima- kada nacisti zauzmu Britaniju. Iako je bila Churchillova prijateljica nije se uvijek slagala s njegovom politikom. Tako nije podržavala politiku popuštanja i mira pod svaku cijenu, a koju je Britanija vodila u početku prema nacistima. Godine 1945. postala je prva žena predsjednica Liberalne stranke i na toj je funkciji bila do 1947. U poslijeratnim godinama bila ja zagovornica Ujedinjenih naroda i europskog jedinstva, a kažu da je bila aktivna u sferi književnosti i umjetnosti.
Reci svoje mišljenje jasno i glasno, pa i nasilno
Godine 1963. je otišla u Oxford i održala predavanje kao prva žena na ovom Sveučilištu, što je bila njezina svojevrsna pobjeda jer nikada nije dobila priliku pristupiti privilegiranom obrazovanju muške elite. Godine 1964. dobila je titulu barunice Asquith od Yarnburyja te je tako ušla u Dom lordova. Ono što ju je karakteriziralo je to da se nije libila izreći svoje mišljenje, jasno i glasno, pa i nasilno ako treba. Zalagala se u duhu liberalizma za prava homoseksualne populacije, kao i za pravo na pobačaj. U osnovi bila je to tvrdoglava i uporna žena koju je u njezinom djelovanju zaustavio srčani udar 1969. godine. U tom je trenutku njezina unuka Helen imala samo tri godine, i koja se svoje bake -a po kojoj bi se mogao snimiti film u holivudskoj maniri, i ne sjeća.
Piše: Sonja Kirchhoffer
