Zašto je kubanski policajac uhitio najvećeg tenora u povijesti?

Dana 2. kolovoza 1921. godine, Enrico Caruso, najveći tenor svih vremena, zauvijek je sklopio oči. Umro je u dobi od četrdeset osam godina, nakon teške bolesti. O njegovu utjecaju najzornije svjedoči podatak da su neutješni obožavatelji u pokojnikovu slavu izradili gigantsku svijeću koju, pred kipom Bogorodice u pjevačevu rodnom Napulju, pale svake godine. Prema proračunima, trebala bi gorjeti narednih pet stotina godina! Caruso, sin skromnog automehaničara, pjevati je počeo u crkvenom zboru, a njegov glas već tada su opisivali kao anđeoski. Od 1897., kad je počeo nastupati kao operni pjevač, primao je ovacije na pozornicama svih svjetskih gradova, a glasom jedinstvenog tembra, istodobno zvonkim i baršunastim, besprijekornom intonacijom te nevjerojatnom scenskom ekspresijom dirao je u srce i one osjećajne poput kamena na cesti. Vodeći solist glasovite njujorške opere Metropolitan, s jednakim je uspjehom izvodio lirske i dramske dijelove, a njegov genij osobito je zablistao u Verdijevim operama i skladbama verista. Publici se davao do zadnjeg atoma snage, čak i kad je već bio teško bolestan. “Znam da u životu mogu pjevati određen broj puta. Prije svakog nastupa, rekao bih samom sebi: Ovaj put ću štedjeti glas, kako bih mogao duže nastupati. No onda bih stao pred publiku i začuo glazbu te bih, kao i svaki put, dao ono najbolje u sebi – dao bih čitavog sebe”, jednom je rekao.

Caruso je bio iznimno duhovit čovjek, o čemu svjedoči sljedeća anegdota. Jednom prilikom je, zbog teške prehlade, bio prisiljen odgoditi nastup. Ravnatelj kazališta bio je izvan sebe. “Što da sad napravim? Propao sam! Kako ste se mogli prehladiti?!”, kukao je Carusu, hvatajući se za glavu i prijekornim pogledom streljajući šmrcavca. “A što da vam kažem, gospodine… To su sve posljedice premijere”, odvratio je pjevač između dva napadaja kašlja. “O kakvim posljedicama, dovraga, pričate?” ljutnuo se kazalištarac. Caruso će na to: “Pa, eto, na pozornici su me zalili valovi oduševljenja, zatim sam pao u vihor obožavateljica te sav ugrijan došao kući, gdje me polio hladan tuš kritike. Recite, gospodine, tko se ne bi prehladio u takvim uvjetima?”

Vedar duh nije ga napustio ni kad mu je glava bila u torbi. Godinu dana prije smrti, Caruso je održao niz nastupa u Santa Clari, gradu u središnjem dijelu Kube. Jedne večeri, dok je izvodio Verdijevu “Aidu” u Nacionalnom kazalištu, u zgradi je odjeknula bomba. Publika je nahrupila na ulicu, a s njima i Caruso – odjeven u kostim egipatskog vojskovođe Radamesa! Drugim riječima, na sebi je imao neku vrstu haljetka, a lice mu je bilo prekriveno teškom kazališnom šminkom. Kad ga je ugledao u tom izdanju, revni policajac priveo je slavnog tenora zbog napada na javni moral. Caruso se u ćeliji hladio nekoliko sati, pjevajući svojim stražarima i pričajući im proste viceve, sve dok ga na slobodu nije izvukao utjecajni obožavatelj – talijanski ambasador. Dok bi neka druga zvijezda napravila dar-mar zbog takvog tretmana, Caruso je boravak iza rešetaka opisao kao “zabavan i edukativan”. Jedan od stražara, s kojim se sprijateljio, čak ga je uspio nagovoriti da otpjeva čuvenu ariju “La donna é mobile” njegovoj ekipi, radnicima u tvornici kubanskih cigara!

Piše: Lucija Kapural

Komentari