Utakmice nogometnih reprezentacija Banovine Hrvatske i NDH imale su međunarodni karakter

Reprezentacija NDH odigrala je najviše utakmica u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, nakon rata nogmet spašavao glavu reprezentativcima
piše: Andrija Kačić-Karlin
Uz sve nevolje koje su pritisle hrvatski nogomet mi ćemo se probati dotaknuti tabu-teme hrvatskog nogometa, prisjetiti se utakmica  hrvatske reprezentacije u vrijeme od 1940. do 1945. godine, dakle za vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne države Hrvatske.
Ne jednom je u nas bila rasprava zašto se kao prva utakmica hrvatske reprezentacije vodi dvoboj protiv SAD-a u listopadu 1990. u Zagrebu. Oni koji su zagovarali tu teoriju prizivali su se na pravnu sljednost Hrvatske koja je izlazila iz SFRJ. Bilo je i suparnika ovoj teoriiji, ponajviše zbog podatka da tog listopada 1990. godine Hrvatska nije niti bila priznata kao država, k tome navodili su i činjenice da savezi zemalja protiv kojih su igrale reprezentacije Banovine Hrvatske i NDH, ali i Uefa, u svojim evidencijama jasno  imaju podatke i statistike o tim utakmicama.
NDH bila članica FIFA-e
Često smo bili svjedoci čuđenjima kako talijanski ili njemački mediji, pa i rumunjski i slovački iz naftalina vade podatke o tim utakmicama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a zapravo njihovi sportski novinari čine samo ono što svi njihovi kolege širom svijeta čine oduvijek. Jednostavno, vade statistiku prethodnih utakmica,  pritom ne razbijajući glavu o nekakvim političkim podjelama u Hrvatskoj koje su zahvatile i nogomet.
Istina jest, reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je četiri utakmice, a reprezentacija NDH čak petnaest,  u razdoblju od 1941. do 1945. godine.
Nezavisna država Hrvatske bila je članica Svjetske nogometne organizacije i to je  činjenica. I takva reprezentacija Hrvatske igrala je punopravne i danas statističke utakmice,  i u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu.
Osnovicu  te hrvatske reprezentacije činili su igrači zagrebačkog Građanskog od kojih su mogi nakon rata završili, spašavaći živu glavu, u beogradskom Partizanu. I u ono vrijeme znanje nogometa moglo je, i te kako, spasiti život.
Krenimo redom…
Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu protiv Švicarske i slavila uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi ugrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca, on je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine,a nakon rata završio je u – beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić.
Mnogi Matekala i danas smatraju prvim strijelcem za Hrvatsku, a ne Aljošu Asanovića s njegovim goom protiv Amerike u listopad 1990. godine. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači  iz prve  postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog,  a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo daje pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatske odigrala je još tri utakmice – U Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešt od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.
Nakon što je Drugi svjetski rt zahvatio i ove prostore i nakon  proglašenje NDH tek dva mjeseca kasnije Hrvatski nogometni savez primljen  je u  FIFA-u, 16. srpnja 1941. godine. Fifa je 16. srpnja 1941. službeno obavijestila Hrvatski nogometni savez, da je Odbor za žurna pitanja tog saveza donio odluku o primitku Hrvatske, te o tome službenim putem obavijestio sve članice Svjetskoga nogometnog saveza. Time je prihvaćen zahtjev HNS-a, koji su podnijeli dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.
Time su otvorena vrata za prijateljske utakmice, jer onih natjecateljskih za Drugog svjetskog rata nije bilo. Oni koji pomno prate događaje iz tog  vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH.
Prva utakmica protiv Njemačke
Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke.  Zapravo, prvu utakmicu  reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine stadionu Prater.
Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca prtilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili sa 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.
Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović,  Dubac, Kokotović,  Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić,  Wölfl, Kacian, Pogačnik,  Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.
Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po  dolasku u Zagreb iz Beča uhićen zbog optužbe da je pomagao neprijatelju i u roku tri dana bio je ubijen.
Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, sniježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku.  Treća utakmica  protiv Njemačke odigrana je  1. studenog u Stuttgartu, na Necker.  I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi,  reprezentcija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno  zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jedostavno otišao u Švicarsku.  Jakopić je sveukuno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaju čak 13, Rudi Hitrec i Bernard Hugl po  jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta,  Mirko  Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu  nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i  Ivica Belošević.
Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3. Malokome je više bilo  do nogometa, no  u svibnju 1945. godine dogodilo se nešteo nezamislivo. Rasformiran je Građanski, čuveni klubmkoji je davao većinu igrača za  reprezentaciju NDH, arhive kluba su spaljene a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH transferirani su u Beogradu, u Partizan.
Glavni igrači  – u Partizan
Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste  morao je u Beograd. Sjećao se…
“Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.)  i ja smo igrali za tim JA. Odmah po završetku rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije sa 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu.  Tko je smio reći – Neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”
U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, Klub jugoslavenske vojske. U razgovorima za novine Bobek govorio je:
“Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jaka,  prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.
Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.
“Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republike i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagovarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“,  sjećao se Bobek.
Očito je znanje nogometne igre spašavalo živote, oni koji nisu bili toliko kvalitetni jednostavno nisu imali zaleđe, nisu bili potrebni, te im je prijeteila likvidacija ili su emigrirali.
No, Wolfl, najbolji strijelac  reprezentacije NDH sa 13 golova je ostao u ovom klubu, Dinamu i poslije je nastupao za reprezentciju Jugoslavije. Bernard  Hugl koji je na jednoj utakmici bio izbornik reprezentacije NDH  nakon rata bio je kao pripadnik njemačke nacionalne manjine i sportski dužnosnik NDH, šikaniran, zatvaran i osuđen na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5 godina. Uz pomoć sportskih poznanstava uspio se izvući iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se smio udaljavati iz Zagreba. Poslije je bio trener Dinama, Veleža i osječkog Proletera, a radio je u njemačkoj gdje je bio pomoćnik njemačkog izbornika Herbergera.
Zvonimir Cimermančić, reprezentativac  NDH karijeru je  nastavio u Dinamu, igrao je i za reprezentaciju Jugoslavije, a karijeru je završio 1954. godine.
Vratar Franjo Glaser koji je 11 puta bio čuvar mreže reprezentacije NDH  isto je  morao otići u Partizan s kojim je osvojio prvo prvenstvo poslijeratne Jugoslavije.
Mirko Kokotović bio je kapetan momčadi Dinama koja je 23. lipnja 1945., na igralištu Građanskog, odigrala prvu utakmicu pod novim imenom protiv reprezentacije Zrakoplovstva i pobijedila 2-0.  Bio je prethodno član najslavnije navalne petorke Građanskog u sastavu: Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Prije 1941. Odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije 23 utakmice i postigao 4 pogotka. Za hrvatskureprezentaciju nastupio je 15 puta,  izostao je samo na četiri utakmice.   Svoje bogato znanje, zajedno sa svojim suigračima iz Građanskog, prenio je u prvim godinama Dinama na svoje mlađe suigrače…
Još jedan vratar Zvonimir Monsider u rujnu 1945. pristupa Dinamu, u kojem je igrao do proljeća 1948. godine. Prilikom Dinamove prvenstvene utakmice u Trstu protiv Ponziane, 26. ožujka 1948. odvaja se od suigrača i zajedno s drugim vratarom, Josipom Babićem, odlazi u emigraciju.
Priča o reprezentacijama Banovine Hrvatske i NDH neupitni je dio i nogometne i društvene  povijesti koji je silom prilika bio zatomljen, doslovce zabranjen.  No, pozorno istražujući  sudbine ljudi koji su sudjelovali u tom,  turbulentnom  razdoblju naše povijesti  dolazimo do bistrijih spoznaja koje nam dosad nisu bile poznate.
U Hrvatskoj se nogomet igrao i prije 1945. godine, makar se pokušavalo tvrditi i drugačije. Zato  je nepotrebno zgražanje kada netko primjeti da je Hrvatska protiv Slovačke igrale ne pet nego 12 puta. Igralo se,  pa što!

Komentari