Uspjesi ostvareni u strahovitoj konkurenciji, nagrada su za cijeli život!
Rukomet se na Igrama u Münchenu 1972. pojavio prvi put. Već na početku turnira Štenclovi rukometaši pokazali su silnu nadarenost – pobjede protiv Mađarske, Japana i SAD-a donijeli su Jugoslaviji prvo mjesto u skupini. U četvrtfinalnoj skupini stradali su Rumunjska i Zapadna Njemačka. U finalu je u sjajnoj partiji svladana i Čehoslovačka
piše: Andrija Kačić-Karlin
Prisjetiti ćemo se olimpijskog rukometnog turnira prije 40 godina, na Igrama u Münchenu.I taj dio globalne sportske povijesti zlatnim slovima je upisan i u hrvatsku sportsku povijest, jer su pola tadašnje rukometne reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila olimpijsko zlato – sačinjavali hrvatski rukometaši, a i izbornik je bio naš Vlado Štencl. No, i ta se medalja, nerazumnom i nelogičnom odlukom Međunarodnog olimpijskog odobra (MOO) pripisuje – Srbiji.
Rukomet se na Igrama u Münchenu 1972. godine pojavio prvi put. Odmah na početku turnira Štenclovi rukometaši pokazali su silnu nadarenost – tri uvjerljive pobjede protiv Mađarske, Japana i SAD-a donijeli su Jugoslaviji prvo mjesto u skupini. U nastavku natjecanja, u četvrtfinalnoj skupini stradali su Rumunjska i Zapadna Njemačka. Osvojeno prvo mjesto značilo je i finale, a u finalu je Jugoslaviju očekivala Čehoslovačka koja je također na cijelom olimpijskom turniru bila neporažena. Nenadmašnom partijom svladana je i Čehoslovačka 21-16.
Štencl: Sjajne ljudske osobnosti igrača
Tako je olimpijski turnir osvojen bez poraza, bez neodlučenog ishoda, sa šest čistih pobjeda! Nešto slično ostvarila je i reprezentacija Hrvatske na olimpijskom turniru u Ateni 2004. godine – osam utakmica, osam pobjeda i – zlatna medalja.
Za tadašnju reprezentacju Jugoslavije igrali su pod vodstvom Vlade Štencla sljedeći igrači: Zoran Živković, Abaz Arslanagić, Miroslav Pribanić, Petar Fajfrić, Milorad Karalić, Đoko Lavrnić, Slobodan Mišković, Hrvoje Horvat, Branislav Pokrajac, Zdravko Miljak, Milan Lazarević, Nebojša Popović, Zdenko Zorko i Albin Vidović.
Danas se u hrvatskom Klubu olimpijaca, kao osvajači medalja za Hrvatsku navode – Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Albin Vidović i Zdenko Zorko. Trener momčadi, Vlado Štencl o tom spektakularnom trijumfu govori: “Volim razmišljati o tom trijumfu. Sjećam se da niti jedna momčad dotad nije tako naporno i dugo trenirala kao što smo mi to činili prije Igara u Münchenu. Morate znati da je to bilo vrijeme kada su momčadi iz komunističkih zemalja trenirale danonoćno kako bi reklamirale svoje komunističke državne aparate. Ipak, najveća vrijednost te momčadi bile su velike, sjajne ljudske osobnosti mojih igrača, imali su i nadarene trenere, a rad im nije bio stran, već poželjan. Mi smo u Münchenu doslovce bili superiorni u svim elementima ovoga sporta. Pokazalo se tada da je na prostorima bivše Jugoslavije rukomet zaživio kao popularan i jak sport. Što se vidi i danas. Mnogi od tih igrača iz Münchena i danas su treneri, poput Pokrajca, Živkovića, Horvata, Arslanagića, Milkovića…”
Inovacija te reprezentacije Jugoslavije bila je – obrana. Gotovo savršena!
“Mi smo učili cijeli svijet kako se treba igrati obrana. Mi smo praktički izmislili 6-0 obranu, s pokretnim igračima u sredini. Bili smo sjajni i u presingu, a protunapad nam je bio strašno oružje”, govori Vlado Štencl.
Nakon osvajanja olimpijskog zlata Štencl je otišao u Njemačku s kojom je osvojio Svjetsko prvenstvo 1978. godine. Radio je i u brojnim njemačkim klubovima i smatra se pravom rukometnom avangardom.
Horvat: Neviđena rukometna generacija
Hrvoje Horvat je u to vrijeme smatran najboljim rukometašem svijeta. O uspjehu u Münchenu kaže: “Bio sam i europski i olimpijski prvak. Kao olimpijski prvaci trijumfirali smo toliko lagano, da sad moram reći da je teže bilo postati europskim klupskim prvakom s bjelovarskim ‘Partizanom’. A postali smo to – iste godine! No, to znači da smo na Igrama bili toliko bolji od drugih da smo ih pobjeđivali baš lagano. Bila je to neviđena rukometna generacija.”
Horvat je često govorio i kako su tada živjeli rukometaši: “Bili smo siromašni, imali smo jedva za pojačaniju prehranu. Nije to bilo kao danas, a europski prvaci i olimpijski prvaci za karijere nisu zaradili gotovo ništa. No, ti uspjesi ostvareni u strahovitoj konkurenciji, nagrada su za cijeli život.”
