Postao je vratar posve slučajno. Već je radio kao rudar početnik u ugljenokopima srednje Engleske, a usput je učio i zidarski zanat u Sheffieldu. Jednom su ga prijatelji zamolili da brani za njihovu momčad, jer im se vratar nije pojavio.
Mali Gordon, koji nikad prije nije igrao ni nogomet, a kamoli branio na golu, debitirao je za lokalnu amatersku momčad i oduševio. Kruna karijere mu je bila osvajanje naslova svjetskog prvaka s Engleskom na domaćem terenu 1966. godine
piše: Andrija Kačić-Karlin
U vrijeme kada nije bilo mogućnosti gledati sve utakmice na televiziji, a kamoli na internet servisima, teško je bilo uspoređivati igrače, no svaki onaj koji je kontinuirano pružao dobre partije postajao je još za života – legendaran. Upravo je takva priča engleskog vratara Gordona Banksa za kojeg su mnogi tada tvrdili da je najbolji vratar svijeta svih vremena, a takvih ima, istina onih starijih, koji to tvrde i danas… Kako bilo, Gordon Banks bio je sjajan golman koji je najzaslužniji za englesko slavlje na svjetskoj smotri održanoj na domaćeg terenu 1966. godine.
Bio je vratar u kojeg su suigrači imali bezgranično povjerenje. “Znali smo napadati, ostaviti velik prostor iza sebe, ali nije nas bilo briga, jer smo znali da suparniku treba nekoliko prigoda da uopće svlada Banksa”, govorio je njegov suigrač iz reprezentacije Bobby Moore.
Englezi nisu bili baš toliko dominantni na svjetskoj smotri koju su sami organizirali, a spašavao ih je i vodio sve do finala i u finalu protiv Zapadne Njemačke upravo – Gordon Banks. U finalu je branio nevjerojatne stvari, a taj finalni dvoboj Engleza i Nijemaca zacijelo je najspominjaniji finale svih vremena. Znamo i zašto, zbog trećeg engleskog pogotka… Priča ukratko ide ovako:
Prazne ulice u Engleskoj i Njemačkoj
Wembley je bio krcat na dan finalnog dvoboja. Gotovo sto tisuća ljudi natiskalo se u tom hramu nogometa, a bilo je nazočno i nekoliko tisuća njemačkih navijača. Iako su se ove dvije zemlje krvavo sukobljavale u Drugom svjetskom ratu koji je završio 21 godinu ranije i surovo bombardirale jedna drugu – na tribinama i na ulicama nije bilo ni najmanjeg incidenta. Za vrijeme finalnog dvoboja, sve ulice i u Engleskoj i SR Njemačkoj, bile su posve prazne. Ljudi su bili u svojim domovima i gledali izravan televizijski prijenos.
Iako su Englezi čekali svoj prvi naslov, poveli su Nijemci već u 12. minuti, pogotkom Hallera. Ipak, samo šest minuta kasnije, izjednačio je Hurst. Englezi su bili agilniji, no Nijemci su uzvraćali protuudarima, ali je sve njemačke šanse zaustavljao upravo – Gordon Banks. U 78. minuti, Peters je doveo Englesku u 2-1 vodstvo i nadomak naslova svjetskoga prvaka. Međutim, silan trud Nijemaca urodio je plodom, pa je u posljednjoj minuti na 2-2 izjednačio Weber. Nakon jednog slobodnog udarca u velikoj gužvi ispred vratara Banksa, Weber se najbolje snašao i šokirao Wembley.
U produžecima su Englezi imali inicijativu i postigli su već opisani i opjevani treći, sumnjivi, zgoditak. Nekoliko minuta kasnije, Hurst je postigao i svoj treći pogodak za 4-2 vodstvo Engleza i tako zapečatio sudbinu reprezentacije SR Njemačke. Englezi su tako mogli slavili svoj prvi, dotad i jedini naslov svjetskih prvaka. Njihova je taština konačno bila zadovoljena i to na domaćem terenu. Za najboljeg vratara prvenstva proglašen je – Gordon Banks. Četiri godine kasnije Banks je opet briljirao na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970. godine.
“Nikad mi nitko nije toliko dobrih udaraca obranio kao što je to učinio Banks”, govorio je, za mnoge najbolji nogometaš svih vremena, Brazilac Edson Arantes de Nascimento Pele.
Englezi vole biti neobjektivni, pa je za njih Banks sigurno najbolji vratar svih vremena. Makar su mnogi mišljenja da je bilo i boljih čuvara mreža od njega – od Jašina, našega Beara, do Schmeichela. No, to je nebitno…
Tako Englezi jednu obranu Banksa upravo čuvenom Peleu na svjetskoj smotri u Meksiku smatraju – najboljom vratarskom intervencijom svih vremena. Snimku tog događaja moguće je vidjeti i na Internet video servisima. Pele je tukao glavom iz neposredne blizine i navodno je već uzviknuo – “Goool!” Međutim, Gordon Banks se izvio i izbio loptu u korner. Izgleda lijepo, nema što!
Banks je postao vratar posve slučajno. Već je radio kao rudar početnik u ugljenokopima srednje Engleske, a usput je učio i zidarski zanat u Sheffieldu. Jednom su ga zamolili prijatelji da brani za njihovu momčad, jer im se vratar nije pojavio. Mali Gordon nikada prije nije igrao nogomet, a kamoli branio na golu, ali je debitirao za lokalnu amatersku momčad i oduševio.
No, bilo je amaterskih utakmica u kojima bi primio i desetak golova. Kako je navikao suigrače da brani i nemoguće, tako bi izazivao njihov bijes kada slučajno ne bi skinuo barem petnaestak zicera po utakmici. Eto, to je to prokletstvo vratara, jer njihovu grešku svatko vidi, dok se igrač uvijek može sakriti, skloniti…
Banks je počeo braniti za niželigašku momčad iz Chesterfielda za dvije funte po utakmici. Lokalni izvjestitelj je jednom napisao o Banksu: “Lopta je između vratnica kod njega sigurna kao u trezoru Engleske nacionalne banke”. Tako je i dobio nadimak – Banks of England!
“Gordone, tvoje vrijeme je prošlo…”
No, nije mu uvijek išlo sve tako glatko. Iako je oduševio i na turniru mladih protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu pred tridesetak tisuća ljudi, Banks je želio biti i vojnik, pa je dvije godine proveo u Kraljevskim britanskim vojnim snagama u Njemačkoj. Ipak se demobilizirao i nastavio braniti za Chesterfield, a potom je prešao u Leicester City. Tamo se navikao i na razočaranja – dvaput je s Leicesterom došao do finala FA kupa na Wembleyju i oba puta je izgubio. Jednom protiv Tottenhama, drugi put protiv Manchester Uniteda.
“Wembley je bio mjesto mojih najvećih nesreća, na kraju i najveće sreće, kada sam na istom mjestu postao i svjetski prvak”, govorio je Banks of England.
Za englesku reprezentaciju debitirao je kod Alf Ramseyja 1963. godine, protiv Škotske.
Njegova statistika nastupa u engleskom vratarskom dresu uistinu je bila impresivna. Čuvao je engleski gol u 73 utakmice, primio je samo 53 pogotka, što znači fantastičnih 0,78 po utakmici. S time da je u 35 utakmica sačuvao potpuno svoju mrežu.
U svojoj autobiografiji koju je napisao nakon karijere, zabilježio je svoju najtežu utakmicu u životu: “Polufinalna utakmica protiv Portugala i Eusebija. Ni sam ne znam kako sam sve uspio obraniti, a visjeli smo svih 11 na vratnici. Ali, pobijedili smo i znali smo da u finalu protiv Nijemaca više ne možemo izgubiti”.
U toj utakmici svladao ga je Eusebio iz jedanaesterca, no Engleska je ipak pobijedila Portugal s 2-1. Gol koji mu je zabio Eusebio bio je Banksu prvi nakon što je u engleskom dresu čak 721 minutu bio bez primljenog pogotka.
No, u autoboigrafiji se sjetio i primljenog pogotka za 2-2 u zadnjoj minuti finalne utakmice, kada su Nijemci pogotkom izborili produžetke: “Imao sam osjećaj da sam se sam popeo na Mount Everest i onda me netko korak prije vrha, gurnuo dolje”!
No, daljnji razvoj karijere opet ga je bacao prema dolje. Leicester City je Banksa stavio na transfer listu, htijući malo i zaraditi, a u klub je došao i jedan talentirani vratar tinejdžer. Bio je to Peter Shilton, kasnije također legenda svjetskog vratarstva i engleskog nogometa. I najdugovječniji golman u povijesti nogometa – branio je do svoje 49. godine.
“Gordone, tvoje vrijeme je prošlo”, rekli su Banksu u Leicesteru. I nakon 300 utakmica za Leicester, Banks je prešao u Stoke City.
U autobiografiji se sjetio i polufinala europske smotre u Italiji, protiv Jugoslavije 1968. godine: “Izgubili smo s 0-1, no za mene i moje suigrače to je bila komora užasa. Ti su Jugoslaveni tako tukli da smo bili sretni što smo nakon utakmice još bili na nogama. Kasnije je u finalu Italija dobila tu Jugoslaviju, ali sudac je tada štitio domaćine Talijane od grubosti”.
Na svjetskoj smotri u Meksiku 1970. godine, branio je izvanredno i bio je gotovo nesavladiv. Protiv Brazila je bacao u očaj Pelea i Jairzinha. Sve je hvatao. I došla je četvrtfinalna utakmica protiv Zapadne Njemačke koja je žudila za osvetom zbog poraza u finalu četiri godine ranije u Londonu. Englezi su, pak, žudjeli za dokazivanjem da su ipak bolji i da u cijeloj priči nije bitan Hurstov pogodak.
Prometna nesreća prekinula karijeru
No, kao za napast, noć prije utakmice Gordon Banks se razbolio. Dobio je visoku temperaturu, treskavicu, povraćao je. I nikako nije mogao stati na vrata u bitnoj utakmici protiv Njemačke. Zamijenio ga je Bonetti iz Chelsea, no nije bio niti sjena Banksa na tom natjecanju.
Englezi su vodili 2-0, ali je priča morala biti klasična, Nijemci su izjednačili baš kao i četiri godine prije u Engleskoj. Nakon 2-2 u regularnih 90 minuta, pristupilo se produžecima u kojima su Nijemci bili uspješniji i postigli treći pobjedonosni pogodak.
“Da je Banks bio na vratima, ne bi primili niti jedan gol”, pisali su u svojim izvještajima engleski novinski reporteri.
Za klub je i dalje branio sjajno, pa je tako 1972. pomogao Stoke Cityju da osvoji prvi trofej u svojoj povijesti, Liga kup. U finalu je Stoke nadvisio Chelsea. Moramo li uopće spominjati da je Banks imao dvadesetak sjajnih intervencija?
Onda se dogodila tragedija. U prometnoj nesreći Banks je gadno nastradao i nakon operacije glave izgubio je vid na desno oko. Sa svojim automobilom ford granadom zaletio se u kamion. Uspio je preživjeti, no sportska karijera je bila izgubljena. Nakon operacije na glavi je imao više od 300 šavova. Nažalost, oko nije izdržalo napore
No, nakon oporavka i s vidom samo na jedno oko i dalje je nastavio braniti, ali je ubrzo shvatio da to više ne može biti na prijašnjoj razini. Tako je postao trener vratara u Stokeu, no prihvatio je ponudu za igru u američkom Fort Lauderdale Strikersima i bio je golman sezone.
“Reklamirali su me kao najvećeg jednookog golmana na svijetu. Bilo mi je to smiješno, nisam se dobro osjećao”, pisao je.
Želio je biti trener, no nije bio ni približno uspješan. Zapao je kasnije i u financijske teškoće, pa je prodao svoju zlatnu medalju sa svjetske smotre 1996. u Engleskoj za 125 tisuća funti, kao i dres s te utakmice za 28 tisuća funti.
Svrstan je u Kuću slavnih engleskog nogometa 2001., a 2004. godine, po izboru Pelea, izabran je među 125 najboljih svjetskih nogometaša svih vremena. Napisao je autobiografiju Obalama Engleske 2002. godine, a nadahnuo je i engleskog pisca Dona Mullana koji je svoje odrastanje objavio u monografiji Gordon Banks; junak koji može letjeti.
Knjiga je napisana kao opis utjecaja golmana engleske reprezentacije na život jednog engleskog dječaka.
