Kontroverzni Francuz koji je proslavio engleski nogomet

Navijači Manchester Uniteda i nakon 20 godina pjevaju o Ericu Cantoni!

Na terenu je izgledao poput prave elementarne nepogode. Svađao se, tukao, prijetio sucima, bivao isključen, znao je biti suspendiran na nekoliko utakmica. Ali, navijači su ga obožavali! Njegova statistika kod crvenih vragova bila je impresivna – 182 utakmice s 80 postignutih golova i 66 asistencija i to u pet godina, od 1992. do 1997. godine. Bio je to njegov golemi doprinos za osvajanje čak četiri prvenstva, dva Liga i dva FA kupa. Postao je najveća ikona kluba, zacijelo svih vremena

piše: Andrija Kačić-Karlin

Svoje mjesto u nogometnoj povijesti ima! I to ne bilo kakvo. Već visoko, vrijedno, zasluženo. Francuski nogometaš Eric Cantona nije sjajio samo na terenu, njegova karizmatična pojava uvijek je donosila zanimljivosti i izvan travnjaka na kojem je bio, nećemo pretjerati, svjetski velemajstor. Svoju najveću slavu doživio je u Manchester Unitedu dok ga je vodio Alex Ferguson. Igrao je toliko dobro, toliko atraktivno da su se Englezi, koji su obožavali Cantonu, sprdali sami sa sobom da bi istakli njegovu golemu vrijednost.

Glasi tako i jedna uzrečica u Engleskoj, a početak joj glasi; “Za engleski nogomet najvažnija je 1966. godina”. Dakako, svakoga će, ne samo Engleze, spomen te 1966. godine asocirati na osvajanje naslova svjetskog prvaka engleske reprezentacije na domaćem terenu. Ali, ne, nastavak uzrečice ide dalje ovako: “Te se godine rodio Eric Cantona!”


Štoviše, u jednom trenutku njegove blistave nogometne karijere veliki, mi ih zovemo džambo-plakati, bili su oblijepljeni širom Engleske.

Kralj Eric – romantični grubijan

Bio je čudan, prgav, naprasit, žestok, rječit, samoživ, bio je sve što običan, svakodnevan tip nikad nije. Na terenu je bio najbolji, izvan terena je bio najzanimljiviji. Oko njega, gdjegod se pojavio, uvijek je bila predstava. No, u dubini nekih njegovih izjava osjeti se široka i topla duša, romantična i sentimentalna, pa je tako ovih dana, kada Europa stenje pod naletima izbjeglica, sam došao u redakciju jednih novina i rekao: “Primam dvije izbjegličke obitelji i hraniti ću ih do kraja života”.

Sam voli reći kako se želi boriti protiv siromaštva u svijetu i u jednom je trenutku francusku javnost digao na noge svojim pozivom građanima da se konačno obračunaju s bankama: “One su temelj nametanja siromaštva, ajmo svi podignuti pologe iz banaka, pa da vidimo što će biti s njima”.

Kralj Eric, kako su ga zvali navijači Manchester Uniteda, koji su ga, uostalom, proglasili s 2001. godine i igračem stoljeća svog kluba, znao je svojim izjavama uzburkati i britansku javnost.

Jednom se, usred utakmice, zaletio preskačući reklame i ogradu i uletio u tribine i pravim karate udarcem pokosio huligana koji ga je vrijeđao tijekom utakmice. Nekoliko mjeseci kasnije su ga pitali koji mu je najdraži trenutak otkad je u Engleskoj. Dugo je razmišljao, nakon minute mozganja ispalio je: “Moj najdraži trenutak? Imao sam puno dobrih trenutaka, ali najdraži mi je onaj kad sam mlatnuo huligana. Kad sam skočio na tribine!” Istina, Cantona je od Engleskog nogometnog saveza zbog tog poteza dobio suspenziju, no on je rekao “kako bi iznova učinio isto”.

Često se vraćao na tu tučnjavu s huliganom s tribina. Pa je ovako to znao opisati: “Kao nogometaš uvijek sam pokušavao biti kreativan”.

Prije nego će završiti nogometnu karijeru, dao je sjajnu izjavu, objašnjavajući tako kako će i nakon nogometa ostati dosljedan sebi: “Ako imaš jednu strast u životu – nogomet – i to tako da isključiš sve ostalo, to postaje vrlo opasno. Kad prestaneš igrati, postane teško poput umiranja – smrt tvog igranja za tebe je kao sama smrt”.

Danas se voli okušati u filmu – bio je i u Hrvatskoj, u Tepljuhu kod Drniša gdje se snimaoe film Anka, režisera Dejana Ačimovića. U tom filmskom djelu jednu od glavnih uloga ima baš Eric Cantona. Bio je duhovit i u dalmatinskim zaleđu, rekavši: “Ovdje ko vas je krasno, krasna zemlja, krasna ljudi, no težak jezik”.

Cantona je već glumio, istina, samog sebe, u danas kultnom britanskom filmu Looking for Eric (hrv. Potraga za Ericom). Iz tog filma, gdje Cantona poput duha pomaže mladom čovjeku, datira i njegova rečenica: “Ponosan sam na sve što sam postigao u nogometu, ali život sazdan od uspomena i nije neki život”.

U nogometu je bio istinski kralj!

Igrao je najprije u Auxerreu pet godina, od 1983. do 1988. godine. Bio je osebujan i dobar, zakapario ga je Olimpique iz Marseillea i dao na posudbuu nekoliko utakmica u Martigues. Kada se vratio u Olympique krenula je žetva trofeja – u tri godine, od 1988. do 1991. osvojio je dva francuska prvenstva. No, i tada je bilo problema s njim, jer svojeglav kakav jest, bio je često suspendiran zbog nediscipline ili prigovora Upravi kluba. Bio je tako posuđen i u Bordeaux i Montpellier, no ni tamo se nije dugo zadržao, te je 1992. osvanuo i u ne baš renomiranom Nimesu.

Uzdignuta kragna na dresu

Potom je otišao Cantona u Englesku, u Leeds i u dvadesetak nastupa pomogao tom klubu u osvojanju naslova. No, netko ga je pomno promatrao, netko kome nisu smetale njegove nepodopštine. Da, za njega se odjednom odlučio Alex Ferguson, škotski menedžer u Manchester Unitedu. U pet godina, od 1992. do 1997., Cantona je odigrao 182 utakmice za United i postigao 80 golova. Bio je to njegov golem doprinos za osvajanje čak četiri prvenstva, dva Liga i dva FA kupa. Postao je najveća ikona kluba, zacijelo svih vremena.

Dok je igrao za Manchester United volio je mijenjati i stil odijevanja i frizure, a najprepoznatljiviji je bio zbog uzdignute kragne na dresu. Uvijek je nastupao s uzdignutom kragnom, uvijek.

Morate znati, kada je Cantona došao u Manchester United, klub je bio bez naslova engleskog prvaka 25 godina, a u klub je već osam godina trenirao Alex Ferguson koji nije osvojio ništa. Fergusonova berba trofeja počela je baš s Ericom Cantonom!

Pričalo se da Cantona ima problem s autoritetima. I nije baš dobro krenuo u Unitedu – cijena transfera iz Leedsa bila je milijun i dvije stotine tisuća funti, a navijači su ga smatrali promašenom investicijom. Igrao je slabo, pa još slabije, a onda je – odjednom eksplodirao! Počeo je prodirati, zabijati, driblati kao nitko nikad prije, pa ni kasnije!

Ferguson je kasnije u svojim memoarima priznao da je dolazak Cantone bio okidač za sve što se događalo kasnije i s njim i Unitedom. U prvoj sezoni s Cantonom, Manchester United osvojio je prvenstvo i Kup, a on je proglašen najboljim igračem Premier lige.

Na terenu je izgledao poput prave elementarne nepogode. Svađao se, tukao, prijetio sucima, bivao isključen, znao je biti suspendiran na nekoliko utakmica. Ali, navijači su ga obožavali! Njegova statistika kod “crvenih vragova” bila je impresivna, 182 utakmice sa 80 postignutih golova i 66 asistencija.

Istodobno, imao je problema u francuskoj reprezentaciju za koju je odigrao pedesetak utakmica i dao 20 golova. Zbog nediscipline nije išao niti na europsku smotru u Engleskoj 1996., u istu Englesku u kojoj su ga zvali – “Kralj Eric”. I Francuzi su se bojali njegovog karaktera.

Naglo se, neočekivano kao i sve što je radio, oprostio od nogometa 18. svibnja 1997. godine. Rekavši tek: “Prestao sam igrati jer sam postigao sve što sam mogao. Trebalo mi je nešto što će mi priuštiti jednaka uzbuđenja kao nekad nogomet”.

Mnogi nisu vjerovali, a mnogi ne vjeruju ni danas. Zamislite, na svakoj domaćoj utakmici i danas se pjevaju pjesme o Cantoni. I danas! Kao i prije dvadesetak godina. Toliki je trag ostavio na tribinama Old Traforda. Kupio je navijače zauvijek. Jednom je rekao: “Ne igram ja protiv suparnika, ja igram protiv spoznaje poraza!”

Cantona o Alexu Fergusonu

Sportaš koji je impresionirao svijet ne samo svojim nastupima, nego i društvenim angažmanima i danas zna reći sjajne misli. Navedimo tek neke od njih: “Pokušavam pronaći različite načine samoizražavanja. Bez toga ću umrijeti. Tražim apstraktne načine izražavanja, apstraktne načine prikaza stvarnosti, apstraktne forme koje će osvijetliti i moju osobnu zagonetku”.

Na koncu, završit ćemo ovu lijepu priču s Cantoninim razmišljanjima o Fergusonu: “Kad pričam o njemu morate početi priču ispočetka. S njegovim korijenima, radničkim korijenima. On je uspio postići najviše, ravnotežu između ljubavi i poštovanja. On je tip kojeg možete voljeti kao prijatelja, kao brata, ali ga u isto vrijeme instinktivno poštujete. On je osoba koja nikad nije imala naviku vikati, jer je bio prirodni autoritet. I tako je bilo u svakoj generaciji prije, za moje vrijeme i kasnije u Unitedu. Relativno je imao malo sukoba s igračima. A ne znate kako je teško raditi i mijenjati generacije. Kada osvojite naslove sa starijima koji misle da su nezamjenjivi, a Ferguson ih makne i stavi mlade, najmlađe, bez pardona, zadržavši iste standarde uspjeha. Bez sukoba sa starijim igračima! Zamislite kako je bilo tim momcima koji su s Fergusonom desetak godina sve osvajali, a on ih miče iz kluba. Tu je bio najjači, uostalom on je i najveći!”

 

 

Komentari