Helenio Herrera – čovjek koji je izmislio catenaccio, nogomet s obrambenom filozofijom

Istovremeno je bio grobar nogometa’, ‘gonič robova’ i ‘čarobnjak’, a zapravo je bio kolekcionar trofeja.

Bio je izvrstan pedagog, predavač i motivator. Bio je sve ono što dotad nogometni treneri nisu bili. K tome, bio je oštar, tražio je puno na treningu, kontrolirao je igrače, zabranjivao je alkohol i seks, ukratko uveo je potpuni profesionalizam u svaku igračku družinu koju je vodio.

piše: Andrija Kačić-Karlin

Nogomet je prekrasna igra, ukrašavaju je golovi, pogoci, veselja, slavlje, razdraganost. No, isto tako, nogomet je igra u kojem pobjeđuju momčadi koje primaju manje golova. U razvoju nogometne igre jasno se daju razaznati i posvemašnja napadačka pa i ultra obrambena filozofija, kao i sredina tih trenerskih razmišljanja. U našoj najnovijoj priči predstaviti ćemo idejnog začetnika, rodonačelnika obrambenog, a opet i te kako uspješnog nogometa. Koji se dugo, dugo godina zadržao pod omiljenim novinarskim terminom – catenaccio (tal. brava).

Riječ je o tipu koji se zvao – Helenio Herrera. Neki su ga zbog njegovog stava prema nogometnoj igri zvali i grobar nogometa. Neki, pak, zbog sjajnih rezultata zvali su ga čarobnjakom. Sve to samo zbog njegovog novog stila kojeg je patentirao sa sjajnom generacijom nogometaša Intera iz Milana, stila koji se odlikovao čvrstom, beskompromisnom obranom s napadačkim aktivnostima pod sloganom – što daš, daš. Bitno je ne primiti zgoditak! Mora se znati da su to vremena kada se za pobjedu nije dobijalo tri boda, nego dva, pa mnogi drže da je zbog catenaccia i uvedeno pravilo kojim se pobjeda nagrađuje s tri boda.

No, sva današnja strategijska disciplina kod nogometaša baština je ovog trenera koji je s nekim revolucionarnim metodama potpuno promijenio nogometnu igru. Slobodno se može reći da je on bio prvi kontroverzni trener u povijesti nogometa. Roditelji su mu bili Španjolci koji su rođeni u Argentini, a Helenio Herrera odrastao je u Maroku, a kao punoljetan se doselio u Francusku. I povremeno igrao nogomet. No, igračka karijera nije mu bila ni vrh sante leda prema trenerskoj, zapanjujućoj karijeri.


Dakako, Herrera je bio obrambeni igrač, igrao je za Casablancu u Maroku, pa za Paris, Stade Francais, Charlevile, Excelsior Roubaix, a vrijeme Drugog svjetskog rata proveo je kao igrač Red Star Parisa i Puteauxa gdje je počeo i svoju trenersku karijeru. Nakon prve sezone u Puteauxu, Herrera se vratio u Stade Francais po treći put, ali sada kao trener. Nakon tri sezone bez trofeja, predsjednik kluba se odlučio na prodaju. Herrera se preselio u Španjolsku gdje je proveo šest godina u Valladolidu, Atletico Madridu, s kojim je osvojio prvenstva 1950. i 1951. godine, a radio je i u Malagi, Deportivu i Sevilli. Vodio je i Barcelonu do dva naslova prvaka, no kako nije podnosio zvijezde u klubu zbog neslaganja s Ladislavom Kubalom krenuo je dalje…

Ovako je objasnio svoj sukob s Kubalom:

“Onaj koji igra za sebe igra za protivnika. Onaj koji igra momčadski, igra za sebe!”

Iz Barcelone je otišao s nadimkom gonič robova.

Okušao se i u Portugalu, u Belenensesu, da bi 1960. godine osvanuo u Interu iz Milana. I s obrambenom taktikom napravio čudo, s Interom osvojio osam naslova talijanskog prvaka zaredom, usput dosegao i dva naslova klupskog prvaka Europe, s trona ga je skinuo tek škotski Celtic u lisabonskom finalu 1967. godine, kada je Herrera sa svojim Interom jurišao na svoj treći naslov prvaka Europe uzastopce. Dobro, imao je i dva naslova interkontinentalnog prvaka, ne zaboravimo i to.

Inter nije igrao atraktivno, ali nije primao golove, a najčešće je pobjeđivao s 1-0. Za to je bio zaslužan “catenaccio”, nogometna strategija u kojoj je prvi cilj – ne primiti pogodak. Djeluje to nestvarno ružno, ali taj sustav je tih godina bio silno efikasan. Makar je cilj cijelog nogometa – gol, Herrera se odlučio osvajati trofeje neutraliziranjem suparničkog cilja. I to mu je išlo sjajno. Zbog svega nabrojanog Herreru mnogi ne smatraju vrhunskim trenerom, a on je to uistinu bio.

On je imao jasan cilj, pobjede i pokali, nije mu bila bitna ljepota, već svrsishodnost.

Kako je to izgledalo? Najčešće u sustavu 5-3-2, s čvrsto zatvorenom obrambenom formacijom i s forsiranjem samo protunapada. Herreru nisu zanimali dugotrajni napadi s puno zadržavanja lopte. Njegove momčadi su brzo otimale loptu, još brže kretale u kontru i zabijale.

Herrera je bio prvi trener koji je bio veća zvijezda nego svoji igrači. Znao je zanimljivo pričati, neke njegove izjave su antologijske. Nakon Intera trenirao je još Romu s kojom je osvojio Kup i bio u tom trenutku najplaćeniji trener na svijetu, s oko 15 tisuća funti mjesečno.

Vratio se u Inter 1973. godine no zbog srčanih tegoba više nije mogao raditi. Umro je 1997. godine u Veneciji.

 

Komentari