Dražan Jerković, jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena

Kada se Jerković pripremao izvesti škarice stadion bi se dizao na noge!

Dražan Jerković, rođeni Šibenčanin, ljubio je Dinamo   svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te nije čudno što je izabran i za prvog izbornika Hrvatske – vodio je dvije prve utakmice protiv SAD-a i Rumunjske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesnog osvajanja brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998.

piše: Andrija Kačić-Karlin

Dražana Jerkovića, legendarnog hrvatskog nogometaša i trenera i danas se u nogometnim razgovorima, baš svakodnevno spomene. Ne samo po sportskim dosezima, koji su golemi, već se ljudi dobro sjećaju njegovog životnog entuzijazma, pravdoljubivosti i iskrenosti.

Za Dražana Jerkovića doslovce vrijedi ona stara uzrečica da čovjek živi dok ga se spominje. Tako je Dražan  uistinu i dalje  tu među nama, među svima koji vole i poštuju nogomet, pravednost i domoljublje. Bio je koliko osebujan, toliko i moralan, svjestan da je u životu štošta propustio zbog svojih stavova. No, sekundu kasnije bi vam rekao: “Ne, uopće mi nije žao!”


Volio je istinu i rad povrh svega, sukobljavao se sa svim mogućim nepravednostima. Nije ga bilo briga hoće li imati previše neprijatelja, držao je do čestitosti i oni koji su mu bili prijatelji bili   oni – pravi.

Utemeljitelj hrvatske reprezentacije

Taj rođeni Šibenčanin ljubio je Dinamo svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te nije  čudno što je upravo Dražan Jerković izabran  za prvog izbornika Hrvatske –  vodio je dvije prve utakmice, protiv SAD-a i Rumunjske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesnog osvajanja brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998. godine.

Godinama nakon utakmice protiv Sjedinjenih Američkih Država, kada je praktički i oformljena hrvatska nogometna reprezentacija, govorio je kako je slagao momčad za tu utakmicu: “Mnogi igrači su nam otkazivali, neke je bilo strah zaigrati za Hrvatsku, ali nisam o tome previše razmišljao, znao sam da ćemo složiti momčad i da ćemo napraviti i spektakl. Uspjeli smo i nevjerojatno sam ponosan na taj događaj. Biti prvi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, pa ima li veće časti za čovjeka koji je radio u nogometu u Hrvatskoj? Mislim da nema”.

Kao igrač bio je – napadačko savršenstvo. S iznimnim osjećajem za postizanje pogodaka i postavljanje, a opet nesebičan i sklon momčadskoj igri, brzo je osvojio srca navijača koji su ga na svakoj utakmici pratili ovacijama. Njegova popularnost u  plavom Dinamovom dresu bila je golema, hodajući   zagrebačkim ulicama u bijelom baloneru ljudi su u kolonama hodali za njime, no on tu popularnost nikad nije zloupotrebljavao.

U svjetskoj nogometnoj povijesti ostao je upamćen kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu kada je Jugoslavija osvojila 4. mjesto, doživjevši poraz u dvoboju za 3. mjesto protiv Čehoslovačke. O njegovim škaricama i dalje zbore vremešni nogometni stručnjaci i navijači, a neki tvrde da su bile atraktivnije i bolje nego one   – Peleove. Svjedoci pričaju da kada bi navijači vidjeli da se Jerković sprema na škarice,  cijeli stadion bi – zagrmio od oduševljenja! Jerkovićeve škarice bili su najatraktivniji zgodici tog nogometnog razdoblja. Bio je klasičan napadač, plavi 9. Čak je po tom njegovom nadimku snimljen i dugometražni film.

Od najmlađih dana bio je je član zagrebačkog Dinama s kojim je osvojio prvenstvo države 1958. i dva puta Kup maršala Tita, 1960. i 1965. godine. Neke Jerkovićeve partije u Dinamu bile su antologijske, kao i njegove izjave. Tako je nakon osvajanja Kupa usred Beograda, prigodom preuzimanja pokala izustio, na užasavanje beogradskih vlastodržaca: “Sretan sam  što nosim ovaj trofej u Zagreb, u kolijevku Hrvatske i nogometa”. Odmah je proglašen ultranacionalistom. A to ga je koštalo i više nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. No, i u dresu bivše države bio je sjajan, neprikosnoven.

Među najboljim strijelcima

Dakle, u reprezentaciji bivše Jugoslavije, kao igrač Dinama odigrao je 21 utakmicu i postigao 11 pogodaka. Na Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj, s jugoslavenskim sastavom pripalo mu je srebrno odličje. U polufinalu tog prvenstva postigao je dva pogotka, kada je Jugoslavija izbacila Francusku (5-4), a u finalu je izgubila od Sovjetskog saveza  2-1, nakon produžetaka. Putovao je i na Svjetsko prvenstvo 1958. godine, ali nije nastupio.

Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu  pod jugoslavenskom zastavom bio je četvrti, a sa 4 zgoditka dijelio je prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca s još petoricom igrača – Čileancem Leonelom  Sanchezom, Brazilcima Garrinchom i Vavaom, Mađarom Florianom Albertom, te Valentinom Ivanovim iz Sovjetskog Saveza. On i Davor Šuker iz Francuske 1998.  jedini su Hrvati koji su bili najbolji strijelci svjetskih prvenstava.

Pred kraj igračke karijere otišao je u belgijski Gantoise, ali se na treningu ozlijedio pa je raskinuo već potpisani ugovor i vratio se u Zagreb. Sveukupno je u igračkoj karijeri na 315 utakmica postigao čak 322 zgoditaka, u prosjeku više od jednog gola po utakmici, što ga čini najučinkovitijim strijelcem Dinama svih vremena.

Posebno je bio sretan i ponosan što je bio prvi izbornik Hrvatske u listopadskom dvoboju 1990. godine protiv SAD-a, i iako mu se javilo samo 14 igrača, jer bilo je i onih koji su odmjeravali političku situaciju ili su se bojali. Taj dan je i mlada reprezentacija Jugoslavije igrala u Rusiji kvalifikacijsku utakmicu, a u momčadi je bilo pregršt hrvatskih igrača. No, Jerković nije paničario. “Pobijedit ću i s osmoricom”, rekao je kad je vidio u kakvu je situaciju upao.

Sve ostalo je povijest – Asanovićev prvi gol, genijalnosti Mlinarića, oduševljena publika! Eh, Mlinarić, i on će nam u vremeplov, baš kao i Asanović, pa i Kasalo, Ladić, sve pravi dečki s te utakmice…

“Jerković je bio bolji od svih…”

Jerković je  dobar dio svog života posvetio i Nogometnom klubu Zagreb. Bio je njegov trener i sportski direktor. No, često se sukobljavao u mišljenju s novim upravama kluba, jer je imao svoju nepatvorenu, poštenu viziju klupske egzistencije. Izvrsno je radio kao trener i u vinovačkom Dinamu, austrijskom Klagenfurtu – svugdje je bio omiljen.

Takva legenda hrvatskog nogometa zaslužuje svoje posebno mjesto u povijesti, pa je lijepa inicijativa da se novi nacionalni stadion, ako ga ikada budemo sagradili, nazove njegovim imenom.

Anton Samovojska, izvrstan nogometni novinar, ne jednom je o Jerkoviću govorio, a gledao ga je stotine puta: “Hrvatska je imala i ima mnogo velikih nogometaša. Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No, među najvećima od najvećih, osobito mjesto pripada Dražanu Jerkoviću. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No, Jerković je bio bolji od svih njih.” To su jake riječi o Jerkoviću. I vjerujemo im, jer ih je napisao autoritet!

Dražan Jerković nastupio je jednom i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bilo je to 12. rujna 1956. u Zagrebu protiv Indonezije (pobjeda 5-2), kada ga je u drugom poluvremenu zamijenio Ivan Medle. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.

Poznati novinar Luka Tripković napisao je o njemu i knjigu Neponovljivi Dražan Jerković. Doista, bio je   neponovljiv!

 

Komentari