Pastirska igra bacanja malja vjerojatno je preteča današnjeg olimpijskog sporta u kojem se baca kladivo. Priče o bacanju malja postoje u raznim zemljama i stare su tisućama godina.
Nemamo zapisa o prvim bacačima malja, ali zasigurno znamo da su već pripadnici germanskog plemena Teutonaca bacali malj na religijskim svečanostima u čast boga Thora. Zatim se ova natjecateljska igra spominje u 15. i 16. stoljeću u Engleskoj i Škotskoj. Natjecanja u bacanju malja organizirala su tijekom čitavog srednjeg vijeka. Postoji crtež engleskog kralja Henrika VIII. iz 16. stoljeća kako baca kovački malj. Natjecatelj je zamahnuo malj oko glave i bacio ga što dalje. Od njegove prednje noge do bačenog malja mjerila se udaljenost. Među rekorde ubrajaju se udaljenosti od četrdesetak metara.
Od 1866. bacanje malja pravi je sport u Irskoj, Škotskoj i Engleskoj s organiziranim natjecanjima. Pravila su standardizirana 1875. godine, kad je masa određena na 7,2 kilograma, a duljina na 1,1 metar. Krug u kojem stoji bacač promjera je 2,1 metar. Maljevi su nekad imali glave od kovanog čelika te drvene drške. Nov način bacanja uveo je 1895. Irac A. J. Flanagan. Bacač se okrene oko svoje osi triput, i to na lijevoj nozi. Nakon što je imigrirao u SAD, postigao je rekord u bacanju od čak 56 metara.
Materijal i oblik malja promijenio se prihvaćanjem sporta na popis olimpijskih disciplina. Muškarci se natječu na Olimpijskim igrama od 1900., a žene tek od 2000. godine. Nova pravila nalažu da se objekt bacanja izrađuje u sfernom obliku od željeza ili metala tvrđeg od mjedi. Umjesto drške uvedena je čelična žica. Za zaštitu sudaca i gledatelja oko bacača podiže se mreža.
Stari Slaveni također su prakticirali bacanje malja, pogotovo u balkanskim zemljama Osmanskog Carstva, gdje su se organizirali megdani. Moglo se igrati pojedinačno ili ekipno, a natjecale su se i žene. Postoje zapisi o tome kako je takvo natjecanje izgledalo, pogotovo u krajevima pod osmanskom vlasti, gdje su se snage odmjeravale na megdanima. Bacač je stajao 30 metara udaljen od drvenog kolca. Držeći malj objema rukama mogao je napraviti jedan ili više zamaha. Malj težak 5 kilograma trebalo je baciti što bližu tom kolcu.
U gradovima bacanje malja nije bilo tako popularno kao na selu, gdje je to bila omiljena narodna igra, pogotovo među pastirima, na livadama i pašnjacima. Pritom je bila iznimno važna društvena komponenta. Natjecanja su se odvijala nakon crkvenih obreda, tijekom narodnih slavlja ili vojne obuke.
Piše: Marsela Alić
