Waffen SS: Vojnici poslije rata (9. dio)

U prethodnim smo brojevima opisali put elitnih legija nacističkog Trećeg Reicha od Hitlerove tjelesne straže i stranačke paravojske do elitne i multinacionalne vojne sile koja ipak nije mogla spasiti Hitlerovo carstvo od nadmoćne savezničke vojske. Kao što smo spomenuli, ostatci postrojbi Waffen-SS-a kraj rata dočekali su raštrkani po različitim dijelovima Njemačke te su na koncu dospjeli u zarobljeništvo kod zapadnih Saveznika, Sovjeta ili nekog od pokreta otpora.

Ukupan broj članova Waffen-SS-a ni danas nije poznat, poglavito jer nema dovoljno podataka za posljednju fazu rata tijekom koje su osnovane mnoge jedinice Waffen-SS-a, ali i kada su sve postojeće jedinice pretrpjele teške gubitke ili su njihovi pripadnici nestali u kaosu. Prema većini procjena, bilo je ukupno od 800 000 do milijun pripadnika tih jedinica. Oko 40% bili su Nijemci iz Trećega Reicha, 30% Nijemci iz drugih država (tzv. folksdojčeri), a oko 20% stranci. Podatci o gubitcima također ne postoje, ali procjene se kreću od oko 250 000 do oko 320 000 mrtvih i nestalih, od kojih je oko 70% na Istočnom bojištu. Više od 30 000 umrlo je u zarobljeništvu.

Slom Reicha i početak Hladnoga rata

KartaMeđunarodni vojni sud u Nürnbergu 1946. proglasio je Waffen-SS, općenito SS i Totenkopf-organizacije (osoblje koncentracijskih logora) zločinačkim organizacijama zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Najviše rangirani član SS-a kojemu je suđeno u Nürnbergu bio je Ernst Kaltenbrunner koji je osuđen na smrt i pogubljen 16. listopada 1946. godine. Mnogim su pripadnicima uskraćene povlastice i kompenzacije koje su dobili pripadnici Wehrmachta, uz iznimku onih koji su prisilno unovačeni 1944. i 1945.

Nakon kraja rata Njemačka je podijeljena u četiri okupacijske zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku) te su pokrenuti procesi decentralizacije, demilitarizacije i denacifikacije. Jedna od posljedica toga bilo je ukidanje njemačkih oružanih snaga. No, Njemačka nije dugo bila bez vojske jer su se u međuvremenu zaoštrili odnosi između zapadnih Saveznika i SSSR-a. Počeli su se stvarati planovi o obnovi njemačkih oružanih snaga. Najznačajniji takav prijedlog u Zapadnoj Njemačkoj bio je tzv. Himmerodski dokument iz 1950. u kojem je skupina bivših časnika Wehrmachta uputila tri glavna zahtjeva tadašnjem kancelaru Konradu Adenaueru:

1. Svi Nijemci osuđeni za ratne zločine trebaju biti pušteni

2. Treba prekinuti difamaciju njemačkih vojnika, uključujući one iz Waffen-SS-a

3. Treba uvesti mjere kako bi se u Njemačkoj i inozemstvu o njemačkim oružanim snagama promijenilo javno mišljenje.

Ova načela Adenauer je prihvatio, a zatim su se i zapadni Saveznici složili da će ih do određene mjere provesti. Dok je Wehrmacht dobrim dijelom rehabilitiran, Waffen-SS je i dalje služio kao svojevrsno žrtveno janje kojem su se na teret stavljali svi zločini nacističkoga režima. Ipak, došlo je do još jedne važne promjene – ukidanje zabrane za osnivanje veteranskih organizacija u Njemačkoj, što je omogućilo osnivanje HIAG-a.

Nastavak karijere u vojsci

Nastavak vojničke karijere za veći broj bivših pripadnika Waffen-SS-a bio je omogućen tek postrojenjem njemačkog Bundeswehra (obrambenih snaga) 1955. godine. Njemački su zakoni zabranjivali ljudima koji su nosili čin SS-Hauptsturmführera ili viši da stupe u vojsku. Odbor za novačenje primio je ukupno 699 bivših pripadnika Wafen-SS-a. Bivši SS-ovci činili su svega oko 0,5 % časničkog kadra nove njemačke vojske.

U novije je vrijeme otkriveno da je postojao i pokušaj koalicije bivših časnika Wehrmachta i Waffen-SS-a da organiziraju tajnu vojsku. Najvažniji član bio je Albert Schnez, bivši pukovnik Wehrmachta. Kasnije su se povezali s nekim od najistaknutijih članova Bundeswehra. Tvrdili su da u slučaju rata mogu okupiti do 40 000 vojnika, a špijunirali su mnoge za koje su smatrali da bi mogli biti prijemčivi za sovjetski utjecaj, uključujući neke političare SPD-a i studente. Planove su podržavali i kancelar Adenauer i Hans Speidel, čovjek koji je kasnije postao vrhovni zapovjednik snaga NATO-a u središnjoj Europi. Ipak, potpora Schnezu presušila je nakon osnivanja Bundeswehra koji je njegovu organizaciju učinio suvišnom.

Bilo je i drugih mogućnosti. Tako je nakon 1945. Francuska novačila bivše njemačke vojnike za Legiju stranaca, uključujući Francuze koji su službovali u Waffen-SS diviziji Charlemagne. Oni su se javljali dobrovoljno jer su tako mogli izaći iz zarobljeničkih logora ili kako bi si osigurali egzistenciju u vrijeme vrlo teških gospodarskih prilika u Njemačkoj. Usto je članstvo u Legiji omogućavalo dobivanje novog identiteta i tako razlaz s nacističkom prošlošću pojedinca. Uskoro se, međutim, vijest o tome pročula pa je Legija uglavnom izbjegavala novačenje Nijemaca koji su nekada službovali u Waffen-SS-u, ali ljudi drugih nacionalnosti i dalje su prihvaćani. Jedna od najneobičnijih epizoda s bivšim članovima Waffen-SS-a bio je pokušaj novačenja bivših časnika te organizacije u vrijeme Kubanske krize. Godine 1962. je, naime, Fidel Castro pokušao unovačiti neke od njih da uvježbaju njegove snage te kupiti oružje od preprodavatelja oružja i nositelja viteškog križa (njem. Ritterkreuz) Ernsta-Wilhelma Springera. Do dogovora ipak nije došlo, ali je događaj jasan pokazatelj koliko je daleko Castro bio spreman ići kako bi osigurao obranu otoka i oslobodio se ovisnosti o sovjetskoj potpori.

Organizacija veterana Waffen-SS-a

HIAGGodine 1951. visoko rangirani veterani Waffen-SS-a u Zapadnoj Njemačkoj osnovali su HIAG, organizaciju za pomoć veteranima (njem. Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen Waffen-SS). Organizacija je izdavala Der Freiwillige (hrv. Dobrovoljac; izvorni naslov Wiking-Ruf, hrv. Zov Vikinga), novine ekstremno desnih pogleda te pedesetak knjiga (većinom memoara bivših pripadnika Waffen-SS-a). Vrlo čest motiv u njima bila je nostalgija za starom slavom njemačke vojske, a često su osuđivane kao revizionističke, nedemokratske i rasističke. Iako su ih mnogi njemački povjesničari osudili, ove publikacije našle su odjeka u široj javnosti, pa i u popularnoj kulturi. Veterani Waffen-SS-a tvrdili su da su oni bivši pripadnici organizacije koja je u mnogočemu sličila NATO-u te služila kao obrana od boljševičke opasnosti. Činili su to tako da na svakom koraku distanciraju Waffen-SS od nacističke stranke i drugih grana SS-a, posebno onih poput Totenkopfverbände i Einsatzgruppen, tvrdeći da je Waffen-SS bila skupina apolitičkih i idealističkih boraca od kojih su samo rijetki pojedinci činili zločine, što je uostalom pojava kod svih vojski. HIAG je na svojem vrhuncu početkom 1960-ih imao više od 20 000 članova i velik politički utjecaj, a zbog povezanosti s desnim ekstremistima bio je pod nadzorom vlasti. No, to je nije spriječilo da iza kulisa surađuje i s vladajućom strankom CDU (desni centar) i najjačom opozicijskom strankom SPD (lijevi centar). Predstavljali su se kao organizacija koja zastupa dva milijuna veterana (zapravo ih je u Zapadnoj Njemačkoj bilo samo oko 250 000). Tako su provodili pritisak na dvije najjače stranke koje su se bojale potencijalne moći organizacije s velikim brojem bivših vojnika među članovima (vjerovale su da je povezana s bivšim pripadnicima Wehrmachta). Međutim, krajem 1960-ih glavne su se političke stranke počele distancirati od HIAG-a, što je rezultiralo njegovom reorijentacijom isključivo na ekstremnu desnicu. Najbliža saveznica HIAG-a postala je FDP (Slobodna demokratska stranka), manja stranka sa sličnim svjetonazorima.

HIAG je raspušten 1992., ali još uvijek postoje slične organizacije na razini saveznih pokrajina. U Austriji postoji organizacija Kameradschaft IV koja jednom godišnje organizira susrete veterana u Koruškoj. Vrijedi spomenuti i Europaabend (hrv. Europska večer), skup na kojem sudjeluju bivši članovi Waffen-SS-a i Wehrmachta iz cijele Europe, ali i predstavnici ekstremno desnih stranaka i neonacisti.

Valja reći i da je HIAG čak i na vrhuncu moći ipak bio višestruko manji od sličnih veteranskih organizacija u Zapadnoj Njemačkoj, neke od kojih su imale i po nekoliko stotina tisuća članova. Većina bivših članova Waffen-SS-a željela je započeti novi život ili raditi na izgradnji novog njemačkog identiteta, a ne bježati u prošlost.

Zaključak

Članstvo u Waffen-SS-u nije isključivalo mogućnost rada za komunističke vlasti u istočnoj Europi. Iako nije bilo toliko često kao na zapadu, pojedini bivši članovi Waffen-SS-a uspjeli su izbjeći kaznu ili se čak probiti na relativno visoke položaje, najčešće prokazivanjem svojih bivših kolega. Tako je bilo bivših članova SS-a u vladajućoj stranci Istočne Njemačke i Narodnoj policiji (njem. Volkspolizei).

Možemo, dakle, zaključiti da je politički pragmatizam rezultirao time da je većina pripadnika Waffen-SS-a koja je preživjela osvetnički val u razdoblju pretkraj rata i neposredno nakon rata odslužila znatno kraće kazne od izrečenih, a mnogi su ih potpuno izbjegli. Povjesničar Martin Cüpper je primjerice utvrdio da je vrlo mali broj zločina Waffen-SS-a procesuiran. Kakva je ostavština Waffen-SS-a? Često su se pokazali kao vrhunski ratnici, a i one jedinice koje nisu dobile dostatnu obuku ili opremu obično su bile spremne boriti se do kraja. Ali čini li ih to i vrhunskim vojnicima ako pod tim pojmom podrazumijevamo nekoga tko u ratu poštuje određena pravila i zakone? Povezanost Waffen-SS-a s politikom nacističke stranke je nedvojbena, kao i činjenica da su te jedinice počinile brojne zločine, nerijetko iznimno brutalne. S druge strane, u novije se vrijeme pojavila literatura koja upozorava da niti Wehrmacht nije mnogo zaostajao za oružanom granom SS-a kada je riječ o zločinima, pogotovo na Istočnom bojištu i u protupartizanskom ratovanju.

Odnos službenih vlasti prema Waffen-SS-u gotovo je u svim zemljama uniformno negativan, iako u nekim zemljama bivšeg Istočnog bloka postoji više simpatija za te vojnike – vjerojatno zato što je sjećanje na doba sovjetske diktature relativno svježe te stoga što postoji strah od povratka Rusije kao agresora, dok negativni aspekti njemačkog vrhovništva polagano izlaze iz popularne svijesti.

U popularnoj je kulturi, međutim, Waffen-SS postao sinonim za vrlo dobro uvježbanu i organiziranu, ali zločinačku organizaciju koja gotovo uvijek ima ulogu glavnog negativca. Odstupanja, prema kojima su pripadnici te organizacije prikazani kao apolitička elitna vojna formacija, mnogo su rjeđa i uglavnom ograničena na strateške igrice i publikacije vezane uz ekstremno desne političke skupine (u ovome se aspektu očituje ostavština prethodno spomenutih publikacija HIAG-a).

Slomom Trećega Reicha nestao je i Waffen-SS. Iako su mnogi njegovi pripadnici poginuli ili su pogubljeni nakon rata, većina je ipak preživjela te pokušala započeti novi život. Ali ostavština Waffen-SS-a bila je i teško breme za politički i fizički podijeljenu njemačku naciju koja se još uvijek trudila suočiti s najmračnijim razdobljem svoje prošlosti te se uzdići iz omraženosti i izolacije.

Poznate osobe koje su bile u Waffen-SS-u

Günter Grass (nobelovac, pisac): 10. SS-Panzer-Division “Frundsberg”

Hardy Krüger (filmski glumac, pisac): 38. SS-Grenadier-Division “Nibelungen“

Horst Tappert (filmski glumac, “Derrick“): 3. SS-Panzer-Division “Totenkopf”

Bernhard Heisig (slikar): 12. SS-Panzer-Division “Hitlerjugend”

Otto Beisheim (poduzetnik, suosnivač Metroa): 1. SS-Panzer-Division “Leibstandarte SS Adolf Hitler”

Odore i znakovlje SS-a

Postojalo je mnogo vrsta odora za članove Waffen-SS-a, ali su danas najpoznatije one crne boje. Crna je odabrana jer ostavlja dojam ozbiljnosti i autoritativnosti, a bila je popularna i među drugim fašističkim pokretima. Još jedan razlog za izbor crne bila je i poveznica s osobnom stražom pruskoga kralja koja je nosila crne odore sa znakom u obliku mrtvačke glave (njem. Totenkopf). Taj znak preuzeo je i Waffen-SS, a treća divizija te organizacije nazvana je po njemu. Znakovlje koje označava čin nošeno je na ramenima i ovratniku.

Najveći proizvođač odora bila je tvrtka koja je kasnije postala poznata kao Hugo Boss. Čovjek po kojem je nazvana bio je entuzijastični član nacističke stranke koji je u svojoj kući držao sliku sebe s Hitlerom.

Čitav pregled odora i znakovlja svih divizija u sklopu Waffen-SS-a te njihove kratke opise možete pročitati u 9. broju časopisa History.info

Piše: Boris Blažina

Komentari