Waffen SS: U obrani Reicha – Balkan i Normandija (7.dio)

Piše: Hrvoje Spajić

1944. bila je teška za Waffen-SS. Postrojbe su se borile protiv partizana na Balkanu i anglo-američkih snaga u Italiji. Eisenhower je dopustio savezničko iskrcavanje kod Arnhema. Uslijedila je najveća zračnodesantna operacija u povijesti koja je zbog Bittrichova SS oklopnog korpusa doživjela neuspjeh. U posljednjim dvjema njemačkim ofenzivama Waffen-SS igra vodeću ulogu, ali više ni on nije mogao promijeniti konačan ishod rata.

U gotovo svakoj zemlji koju su okupirali Nijemci tijekom Drugoga svjetskog rata pojavili su se različiti pokreti otpora. U okupiranoj Jugoslaviji nosioci otpora bili su Titovi partizani. U početku taj pokret nije predstavljao ozbiljan problem za Nijemce, ali uskoro Tito organizira svoje partizane kao pravu vojnu formaciju. Odlučni, disciplinirani i dobro vođeni postupno su izrasli u snagu od 150 000 boraca. Postrojbe njemačke vojske zajedno sa snagama svojih saveznika i lokalnih kolaboracionista propustile su prigodu uništiti partizanski pokret u njegovu početku, dok je još bio malobrojan i slab. Plašeći se nove “solunske fronte” iz Prvog svjetskog rata, Hitler je pošto-poto želio pacificirati balkansku regiju.

Na Balkanu

Artur_PhlepsPonajprije za protupartizansku borbu Nijemci su formirali elitnu 7. SS dobrovoljačku gorsku diviziju Prinz Eugen. Zapovijed za njezino osnivanje izdana je 1942., a u njezin su kadar regrutirali Volksdeutsch dobrovoljci s područja okupirane Jugoslavije. Zapovjedne dužnosti u diviziji preuzeli su uglavnom bivši časnici austrougarske vojske. U travnju 1942. nova je divizija imala problema s nabavom odora, opreme i naoružanja. Zapravo je divizija tijekom cijeloga svog postojanja ovisila o zaplijenjenoj opremi. Prije svega riječ je o zastarjeloj opremi francuske, belgijske, jugoslavenske, češke i talijanske proizvodnje. Pod zapovjedništvom SS-Gruppenführera (general-poručnik) Artura Phlepsa divizija Prinz Eugen stupila je u akciju u listopadu 1942. protiv partizana u Srbiji. Potom su njezini pripadnici vodili bespoštednu borbu protiv partizana u teško pristupačnim planinskim predjelima Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U ljeto 1943. nakon kapitulacije Italije divizija sudjeluje u razoružavanju talijanske vojske. Potkraj svibnja sljedeće godine divizija Prinz Eugen sudjeluje s 500. SS padobranskom bojnom u napadu na Titov štab u Drvaru i nanosi teške gubitke. Nešto kasnije najveću opasnost za Nijemce počele su predstavljati sovjetske snage koje su brzo napredovale. Grupa armija E hitno je povučena da se ne bi bila odsječena u Grčkoj. Divizija Prinz Eugen dobila je zadatak zaštite povlačenja Grupe armija E kroz Jugoslaviju, pri čemu je pretrpjela znatne udarce, ali je uspješno izvršila svoju zadaću. U siječnju 1945. divizija je poduzela još jednu ofenzivu protiv Titovih snaga, kada su postigli određene uspjehe, ali uz znatne žrtve. Zatim, kao dio XXXIV. korpusa Grupe armije F, divizija se povlači prema sjeveru, no njezini se pripadnici nisu uspjeli izvući kao kohezivna postrojba. Neki su se dijelovi divizije sigurno prebacili na zapad, dok je većina bila prisiljena predati se Titovim partizanima. Samo mali broj onih koji su završili u rukama partizana uspio je preživjeti.Druga divizija Waffen-SS-a koju su Nijemci formirali na području okupirane Jugoslavije bila je 13. brdska divizija SS-a Handžar. Razloge formiranja te divizije, sastavljene poglavito od muslimana iz Bosne, Himmler je obrazložio sljedećim razlozima; tvrdio je da muslimanstvo u cjelini gaji velike simpatije za nacionalsocijalizam. Zatim da je kod svih muslimana u NDH razvijena posebna svijest o bosanskohercegovačkoj posebnosti i na kraju da su tradicije bosanskohercegovačkih pukova u Austro-Ugarskoj još uvijek prisutne u sjećanjima muslimana. Stvaranjem muslimanske SS divizije Reichsführer-SS-a Himmler je želio, uz ostalo, stvoriti jako SS uporište u Bosni kako bi poslije osnovao novu vojnu granicu s istom ulogom koju je trebala imati Burgundija na Zapadu. Osim toga što su se od muslimanske divizije očekivali samo vojni uspjesi, Himmler i vodstvo SS-a nadali su se da će već i sama njezina pojava u Bosni utjecati na to da se velik broj muslimana, koji se nalazio u partizanima, vrati svojim kućama. Duboko uvjereno u to, vodstvo SS-a organiziralo je jaku propagandu, obećavajući svima onima koji napuste partizane ne samo oproštaj nego i mnoge povlastice i materijalne nagrade. Konačnu odluku o formiranju te divizije u veljači 1943. donio je sam Führer. U to vrijeme Hitler je nepovratno napustio svoje staro stajalište da broj postrojbi SS-a mora biti strogo ograničen. Glavni razlog osnivanju te, kao i ostalih nenjemačkih SS postrojbi, bili su veliki i nenadoknadivi gubitci Trećeg Reicha u ljudstvu, a posebice kod borbenih postrojbi SS-a. Naredivši SS-Gruppenführeru (general-poručniku) Arturu Phlepsu da počne regrutirati muslimane, Himmler je naglasio da se muslimanima čvrsto može obećati kako će u okviru divizije dobiti prava koja su imali u austrougarskoj vojsci – slobodno obavljanje religioznih obreda, nošenje fesa i sl. Propaganda među muslimanima u Bosni za stupanje u Waffen-SS diviziju bila je vrlo jaka i podržavale su je vjerske organizacije. Potkraj 1943. broj regruta premašio je 20 000. Za osnivanje islamske Waffen-SS divizije zainteresirao se i jeruzalemski veliki muftija El Huseini. Stigavši u Bosnu, on je svuda srdačno primljen i zahvaljujući samo njemu mnogi su se muslimani prijavili u diviziju Handžar. Svi dobrovoljci najprije su upućeni u Zemun, a zatim od kolovoza 1943. u razna mjesta na jug Francuske radi obuke. U Francuskoj je obuka bila vrlo naporna, bezobzirna i okrutna uz omalovažavanje osobnosti. Zbog svega toga u rujnu 1943. u mjestu Villerfranche da Ruergue došlo je do otvorene pobune regruta, o čemu je već bilo riječi u 4. broju ovog serijala. Po nekom ključu – najvjerojatnije svaki deseti – određeni broj Hrvata odmah je izdvojen za strijeljanje. S obzirom na to da je ova pobuna bila relativno malih razmjera, da njezini izazivači nisu bili muslimani, a da su se potom već u prvim borbama pripadnici divizije dobro pokazali, vodstvo SS-a zaključilo je da je eksperiment uspio. To je imalo za posljedicu da se u ljeto 1944. pristupilo formiranju još jedne muslimanske SS divizije pod imenom Kama. Sam Reichsführer-SS-a, Himmler, bio je zadovoljan kada je u studenome 1943. izvršio inspekciju divizije Handžar u Šleziji, gdje je divizija bila na završnoj obuci. U siječnju 1944. divizija je poslana u sjevernu Bosnu. Pripadnici divizije pokazali su se vrlo dobrima u borbi protiv partizana koje su potisnuli s velikog dijela prostora između Save, Drine, Spre

Skanderberg
Skanderberg

če i rijeke Bosne. Pripadnici divizije Handžar uglavnom su vodili borbe protiv Titovih snaga sve do rujna 1944., nakon čega divizija borbeno djeluje protiv nadirućih jedinica Crvene armije na području Blatnog jezera u Mađarskoj. Ostaci divizije naposljetku se povlače u Korušku u Austriji, gdje se kod mjesta St. Veit an der Glan predaju Britancima. Sredinom 1944. Nijemci su formirali 23. borbeno-brdsku diviziju SS-a pod imenom Kama. Većinu časnika činili su Nijemci iz Mađarske, a uz njih i nešto muslimanskih zapovjednika iz divizije Handžar. I u slučaju divizije Kama većinu vojnika činili su muslimanski dobrovoljci iz Bosne. Divizija nikada nije dosegla punu formacijsku snagu jer je u postrojbu ušlo manje od 9 000 ljudi. U trenutku dok još nije u potpunosti bila borbeno pripravna, divizija je prisiljena odstupati pred Sovjetima. Donesena je odluka o dopuštanju demobilizacije muslimanskim dobrovoljcima, a onima koji su željeli ostati u redovima Waffen-SS-a omogućen je prelazak u Handžar diviziju. Njemački kadar divizije Kama priključen je 31. SS dobrovoljačkoj grenadirskoj diviziji. U listopadu 1944. ostaci divizije Kama spojeni su s nizozemskim dobrovoljcima, a ta formacija jedva veličine pukovnije konačno je bila uništena u borbama oko Berlina u svibnju 1945. Još jedna divizija Waffen-SS-a formirana je na prostoru okupiranog Balkana. Ni ona nikada nije dosegla puni divizijski status. Formirana u ljeto 1944. ponajprije od albanskih dobrovoljaca (za novačenje u diviziju prijavio se priličan broj novaka s bivšega jugoslavenskog područja Kosova, koje je 1941. uz pomoć Italije pripojila Albanija). Mnogi od dobrovoljno prijavljenih nisu zadovoljili standarde postavljene u Waffen-SS-u. Bez obzira na to što je u tom stadiju rata potreba za svakim regrutom bila velika, mnogima od prijavljenih u 21. borbeno-brdsku diviziju SS-a Skanderbeg nije odobren ulazak. Do kraja godine u diviziju je primljeno samo oko 6 000 dobrovoljaca. Međutim, diviziji nedostaje odgovarajuće naoružanje i druga oprema, što također otežava njezino formiranje. Unatoč tomu što divizija nikada nije do kraja ustrojena, njezini dijelovi bili su uključeni u borbe protiv partizanskih jedinica, ali pritom nisu postigli značajnije uspjehe. Nijemci su, naime, smatrali da je ta divizija sposobna samo za akcije policijskog karaktera, ali i tu se njezina vrijednost pokazala neadekvatnom. Većina muslimanskih pripadnika te postrojbe željela se obračunati sa svojim neprijateljima Srbima. To je rezultiralo brojnim zločinima koje su počinili pripadnici divizije Skanderbeg. Potkraj godine u sastav divizije bit će uključeno i oko 3 000 njemačkih mornara, koji su zbog nedostatka brodova i goriva za preostala plovila (izuzevši podmornice) prebačeni u pješaštvo. Tako ojačana divizija sudjeluje u borbenom povlačenju preko Balkana. Prije završetka rata iz divizije je dezertiralo više od 3 500 Albanaca. Nijemci su preostale Albance smatrali beskorisnima u vojnom smislu, pa ih stoga demobiliziraju, dok je njemački kadar uglavnom priključen diviziji Prinz Eugen. Postrojbe Waffen-SS-a na Balkanu – napose u 1944. – gledajući u cjelini, svuda su za sobom ostavljali tragove nehumanosti i pustoši. Njihovi su pripadnici bili jednako okrutni i bezobzirni i prema zarobljenim partizanima i prema civilnome stanovništvu. Pokriće i podršku u tom pogledu davao im je osobno SS-Obergruppenführer (general) Artur Phleps, ističući da “Balkanac ne podnosi nježnu ruku i da mora osjetiti bič.” Phlepsov je princip bio ovakav: ako negdje dođe do sabotaže, onda se mora odmah u najbližem mjestu sve živo poubijati. Na taj način želio je “podučiti” stanovništvo kako se ponašati prema saboterima i kako sudjelovati u suzbijanju sabotaža putem samozaštite, pravodobnog podnošenja prijave i slično (Phlepsa su zarobili vojnici Crvene armije i strijeljali. Trebalo bi istaknuti da su pojedini visoki zapovjednici Waffen-SS-a, kao Obergruppenführer (general) Paul Hausser, pred Međunarodnim sudom u Nürnbergu bezuspješno pokušavali zločine pripadnika Waffen-SS divizije Prinz Eugen objasniti time da su njezini pripadnici bili Volksdeutscheri iz Jugoslavije, gdje su ratovi oduvijek vođeni na brutalan način.

U Italiji

Do svibnja 1943. potpuno su poražene osovinske snage u sjevernoj Africi. One malobrojne postrojbe koje su izbjegle zarobljavanje u Tunisu povučene su na Siciliju. Ali nakon savezničke invazije na Siciliju u srpnju 1943. njemačke i talijanske postrojbe konačno su potisnute na Apeninski poluotok. Već u rujnu iste godine saveznici se iskrcavaju na tlo Italije kod Salerna i postupno potiskuju Nijemce prema sjeveru. Međutim, Nijemci se uspješno povlače uz relativno male gubitke, a pritom vješto koriste sve pogodnosti brdovitoga talijanskog terena. Tako su se saveznici suočili s dugotrajnom i skupom kampanjom, a sve u nakani da izbace Nijemce iz Italije. Britanci i Amerikanci odlučili su početkom 1944. poduzeti pomorski desant južno od Rima kod mjesta Anzio. Tom su operacijom kanili presjeći glavne prometnice kojima se obavljala opskrba za zapadni dio čvrste njemačke obrane na tzv. Gustavovoj liniji, gdje je savezničko napredovanje zastalo kod Monte Cassina. Nijemci su munjevito reagirali, i u želji da spriječe dublji prodor protivničkih snaga u svoju pozadinu na mostobran kod Anzia šalju svoje elitne oklopne postrojbe kojima su raspolagali u Italiji. Tu su se prvi put postrojbe Waffen-SS-a suočile s Britancima i Amerikancima. U ljeto 1943. Nijemci su počeli s formiranjem nove 16. oklopno-grenadirske divizije WaffenSS-a, koja dobiva počasni naziv Reichsführer-SS. Izrasla je iz sastava SS jurišne brigade istog naziva, koju su ponajprije činili vojnici Himmlerove osobne pratećeThe_Invasion_of_Sicily_July_1943_NA4194 postrojbe. Formiranju divizije pristupilo se na Korzici, ali je u listopadu 1943. prebačena u Italiju nakon savezničkog zauzimanja otoka Sardinije i Korzike. Kada su se Saveznici u veljači iduće godine iskrcali kod Anzia, divizija se još nalazila u fazi formiranja, ali su neki njezini dijelovi hitno poslani na bojišnicu. Riječ je o nekoliko satnija oklopnih grenadira iz 35. i 36. pukovnije, koje su podržavale postrojbe jurišnih topova 16. SS-Panzerjäger Abteilunga (bojna lovaca tenkova). Ti dijelovi divizije sudjelovali su u borbama na mostobranu kod Anzia do 9. ožujka 1944. U međuvremenu Nijemci ostatak divizije upućuju u Mađarsku, gdje ona sudjeluje u njemačkoj okupaciji te zemlje (operacija “Margarethe”). Naime, Hitler je strahovao od mogućnosti da njegov saveznik Mađarska ne prijeđe na stranu Sovjeta kao što je to bio slučaj s Bugarskom i Rumunjskom. Savezničko zauzimanje Rima u lipnju 1944. i daljnje napredovanje prema sjeveru Italije uvjetovalo je hitan povratak dijelova divizije Reichsführer-SS iz Mađarske na talijansku bojišnicu. Nedugo zatim divizija je u borbama s Osmom britanskom armijom potisnuta iz Siene i Pise da Carrare. Sudjelujući u teškim obrambenim borbama do kraja 1944., pripadnici divizije Reichsführer-SS prisiljeni su boriti se i protiv talijanskih partizana. Njezina je reputacija ozbiljno narušena zbog ubijanja velikoga broja civila kod mjesta Padule di Fuceccio i Sant Anna di Stazzema. Osim toga, divizija je bila upletena i u pokolj civila u rujnu iste godine kod mjesta Marzabotta, no u tom slučaju Nijemci su tvrdili kako su civili pali kao žrtve unakrsne paljbe između njemačkih snaga i partizana. U siječnju 1945. divizija Reichsführer-SS našla se na samom sjeveroistoku Italije. Tada je Hitler odlučio da se njezine postrojbe priključe snagama koje su Nijemci počeli prikupljati za protuudar na području Blatnog jezera u Mađarskoj. Uz diviziju Reichsführer-SS na talijanskoj bojišnici služila je i elitna oklopna divizija Leibstandarte koja je prebačena s Istočnog ratišta u srpnju 1943. Sudjelujući u razoružanju talijanskih snaga nakon propasti Mussolinijeva režima u rujnu iste godine, divizija je imala zadatak zauzeti i čuvati strateški važne alpske prijevoje. Ali već u jesen 1943. vraćena je na Istočno ratište. K tomu, uz njemačke postrojbe Waffen-SS-a Nijemci su formirali dvije divizije SS-a u čije su redove pristupali Talijani lojalni fašističkom režimu i pripadnici njemačke narodnosti iz južnog Tirola. Talijanska SS legija borila se s postrojbama divizije Reichsführer-SS protiv savezničkog mostobrana kod Anzija. Pritom se talijanska SS legija pokazala kao vrlo dobra borbena formacija, i kao takva je spomenuta u službenim izvješćima njemačke vojske. Poslije je legija prerasla u pravu 29. grenadirsku diviziju SS-a koja je većinu svoga ratnoga puta provela u ogorčenim borbama protiv partizana u dolini rijeke Po. Ponajprije za borbu protiv partizana organizirana je i 24. SS brdska divizija Karstjäger (Krški lovci). Većina regruta, naime, dolazila je iz južnog Tirola, Istre i Slovenije, dok je manji broj bio iz Hrvatske, Srbije i čak iz Ukrajine. Ta divizija djelovala je u kraškim predjelima sjeverne Italije oko grada Trsta, Udina, Gorice i uz obalu Jadranskog mora. Bila je to jedna od posljednjih njemačkih postrojbi koja je konačno položila svoje oružje u ratu. Dijelovi divizije nastojali su izbjeći da ih partizani zarobe zbog čega su nastavili borbu sve do 9. svibnja 1945. (dan nakon službenog završetka rata u Europi), kada se naposljetku predaju Britancima.

Borbe u Normandiji

Landscape
Iskrcavanje u Normandiji

Okupirana zapadna Europa nalazila se podijeljena između dviju njemačkih Grupa armija. Na sjeveru se nalazila Grupa armija B pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, a na jugu, pod zapovjedništvom general-pukovnika Johannesa Blaskowitza, bila je stacionirana Grupa armija G. Nijemci su u slučaju savezničke invazije na to područje mogli uputiti samo ograničeni broj oklopnih postrojbi. Budući da Nijemci nisu bili sigurni gdje će uslijediti neizbježna saveznička invazija, oni su svoje oklopne postrojbe držali duboko u pozadini kako bi ih mogli, prema potrebi, uputiti u bilo koji ugroženi sektor. Grupi armije B, u čiji će sektor biti izvršena invazija, dodijeljene su 2., 21. i 116. oklopna divizija. Prva SS oklopna divizija Leibstandarte, 12. SS oklopna divizija Hitlerjugend, 17. SS oklopno-grenadirska divizija Götz von Berlichingen i izvanredna divizija armijska Panzer Lehr bile su držane u pričuvi. Njihovo stupanje u borbu nije bilo moguće bez Hitlerove osobne zapovijedi. Rommel, naime, nije bio zadovoljan takvom odlukom. Poučen iskustvom iz sjeverne Afrike upozoravao je na savezničku nadmoć u zraku. Zbog te prednosti Saveznici će moći ugroziti svaki pravodobni pokret Nijemaca iz pozadine prema mjestu savezničkog iskrcavanja. Stoga je uzalud predlagao da se oklopne postrojbe rasporede bliže obali. Kada je 6. lipnja 1944. naposljetku uslijedila saveznička invazija na Normandiju, Hitler je vjerovao da je posrijedi lažni saveznički manevar. Smatrao je to protivničkim manevrom koji je Nijemcima trebao odvući pažnju od glavnog napada za koji se pretpostavljalo da će se dogoditi kod mjesta Pas de Calaisa. Kada je njemačkome vrhovništvu postalo jasno da iskrcavanje u Normandiji nije nikakav lažni manevar, već je bilo izgubljeno dragocjeno vrijeme. Ujutro 6. lipnja 1944. oklopna divizija Leibstandarte bila je postrojena blizu grada Brugesa u Belgiji. No neće dobiti znak za pokret jer kao divizija u strateškoj pričuvi nije mogla krenuti bez izričita Hitlerova dopuštenja. To odobrenje stići će tek jedanaest dana nakon Dana D i divizija će na kraju stupiti u borbu na području oko grada Caena. Nova oklopna divizija Hitlerjugend, koja se u trenutku invazije nalazila na području između Pariza i Caena u mjestu Dreux, bila je prva postrojba Waffen-SS-a koja je stupila u borbu s invazijskim snagama. Od samog početka formiranja te divizije nakana je bila formirati elitnu postrojbu. Uz pripadnike Hitlerove mladeži u tu postrojbu ulazi 1 000 najboljih vojnika iz divizije Leibstandarte. Isto tako manji broj časnika s borbenim iskustvom drugih SS divizija, kao i armijskih časnika prebačen je u tu, novu diviziju. Još jedna prvoklasna SS divizija Götz von Berlichingen, formirana u studenome 1943., bila je upućena iz područja oko mjesta Toursa prema američkoj zoni iskrcavanja u roku od tjedan dana. SS oklopna divizija Das Reich prvotno je bila stacionirana na jugu Francuske blizu Toulousea, gdje se očekivao saveznički udar. Ubrzo nakon Dana D divizija dobiva zapovijed da se hitno prebaci prema invazijskom sektoru na sjeveru. Na putu prema sjeveru pripadnici divizije Das Reich morali su se boriti protiv francuskih partizana koji su nastojali što više usporiti njezino kretanje. Zbog tih akcija partizana pojedini dijelovi divizije poduzeli su teške odmazde protiv lokalnoga stanovništva, o čemu će još biti riječi. Postrojbe divizije napokon stižu u područje Normandije 10. srpnja 1944. i uključuju se u okršaje protiv američkih snaga na crti bojišnice blizu Periersa. Savezničke snage početno su vršile pritisak na istočnome kraju svoga mostobrana. Jedan od glavnih ciljeva britanske Dvadeset prve armijske grupe pod zapovjedništvom generala Bernarda Lawa Montgomeryja bio je grad Caen. Prvi pokušaj da se grad zauzme izravnim napadom poduzet je 6. i 7. lipnja 1944. uz snažnu potporu zrakoplovstva. Divizija Hitlerjugend stigla je u područje oko Caena 7. lipnja, kada je formirana borbena skupina koja je trebala presresti napredujuće britanske snage. Pripadnici divizije Hitlerjugend vješto su podijeljeni u manje borbene grupe, svaka u potpunosti spremna djelovati neovisno, zajedno sa svojom topničkom i tenkovskom potporom. Tom borbenom grupom zap

17th_SS_Division_Logo.svg
divizija Götz von Berlichingen

ovijedao je SS-Standartenführer (pukovnik) Kurt “Panzer” Meyer. Skupina je bila sastavljena od triju pješačkih bojni čije pripadnike je podržavao stanoviti broj tenkova PzKpfw IV iz divizijske oklopne pukovnije. S armijskom 21. oklopnom divizijom Meyerova borbena grupa poduzima munjevit napad nakon kojeg je britansko napredovanje zaustavljeno. Tom prigodom uništeno je više od 30 britanskih tenkova uz gubitak samo dvaju njemačkih tenkova. No britansko napredovanje ipak je samo privremeno zaustavljeno, a Nijemci nisu bili dovoljno snažni da bi prisilili Britance na opće povlačenje. Divizija Panzer Lehr stiže u područje grada Caena 9. lipnja nakon iscrpljujućeg puta od 150 km i pod neprestanim zračnim udarima savezničkih lovaca-bombardera. Na tom putu divizija je izgubila više od 200 vozila svih tipova. Ali sada su se kod grada Caena i vitalno značajnog aerodroma Carpiquet stacionirale tri snažne njemačke divizije. Nakon dolaska divizija Hitlerjugend i Panzer Lehr na bojišnicu te postrojbe sa 716. pješačkom i 21. oklopnom divizijom formiraju I. SS oklopni korpus. Montgomery je sada odlučio upotrijebiti dvije od svojih najiskusnijih postrojbi: 51. Highland (Gorštačka) diviziju i 7. oklopnu diviziju Desert rats (Pustinjski štakori), obje sastavljene od veterana znamenite Osme armije iz sjeverne Afrike. Dok su Škoti imali zadatak prijeći preko položaja britanske 6. padobranske divizije istočno od rijeke Orne, dotle je britanska 7. oklopna divizija trebala napredovati frontalno prema Caenu sa sjeveroistoka. Ogorčene su borbe vođene tri dana, ali Britanci, zbog odlučnoga njemačkog otpora nisu zabilježili gotovo nikakav napredak. Na dan 10. lipnja 1944. godine 7. oklopna divizija pokušala se probiti pokraj položaja britanske 50. divizije nešto zapadnije od Caena. Međutim, ni taj pokušaj nije donio neke rezultate, ali se u njemačkim obrambenim linijama napokon pojavila praznina između mjesta Caumont i Villers-Bocage. To je pokušala iskoristiti 7. oklopna i ujutro 13. lipnja njezina borbena vozila ulaze u Villers-Bocage. Nesrećom za njih u isto vrijeme SS-Obersturmführer (natporučnik) Michael Wittmann, zapovjednik 2. satnije 101. samostalne SS oklopne bojne ulazi u selo s četiri tenka PzKpfw VI Tiger i jednim PzKpfw IV. Na samom ulazu u selo Wittmann svojim tenkom uništava četiri britanska tenka Cromwell. Cromwellima je bila naoružana 7. oklopna divizija i oklopne izviđačke pukovnije. Granate Cromwellova 75-milimetarskog topa teško su probijale čeoni oklop Tigera, čak i iz vrlo velike blizine. Međutim, dobar zapovjednik mogao je gađati u bok ili stražnji dio jače oklopljenih njemačkih tenkova, koristeći se velikom manevarskom sposobnošću Cromwella i velikom brzinom okretanja njegove kupole. Cromwellova je šasija bila produljena kako bi stao top 17-funtaš (76,2 mm) s velikom početnom brzinom projektila. Kada je postalo jasno da se takav top može postaviti na Shermane, tenkovi Firefly preuzimaju zadaću pružanja teške vatrene potpore oklopnim divizijama. Došavši u središte sela, sukobljava se s još četiri britanska tenka koje nakon kraće borbe također uništava. Zatim se Wittmann pridružio ostalim tenkovima iz svoje skupine kojima napada jednu čitavu britansku oklopnu kolonu iz 22. oklopne brigade. Vozeći uzduž kolone, Wittmannov je Tiger izbacio još 23 britanska tenka iz borbe gađajući ih iz neposredne blizine. Usto je uništio i jednak broj polugusjeničara i lakih oklopnih vozila. Čak i na tako maloj udaljenosti granate iz britanskih tenkova jednostavno su se odbijale od debelog oklopa njegova tenka. Kada se Wittmannova grupa vraćala kroz selo, naletjela je na zasjedu britanskih tenkova ‘Firefly’ i protutenkovskih topova. Firefly je bio jedini britanski tenk opremljen dugim 76-milimetarskim topom sposobnim da naudi debelom oklopu njemačkih tenkova. Britanci su svoju vatru usmjerili na bokove njemačkih tenkova, gdje je njihov oklop bio tanji. Svi njemački tenkovi ubrzo su onesposobljeni, a njihove posade spašavaju se bijegom. Ipak je Wittmannova akcija spasila nezaštićeno krilo oklopne divizije Lehr, a za svoj pothvat Wittmann je odlikovan. Četrnaestog lipnja 1944. praznina u njemačkoj obrani bila je zatvorena. U nekoliko dana nakon invazije njemačko je vrhovno zapovjedništvo uvidjelo da je saveznička invazija u Normandiji zapravo glavni napad, a ne lažni manevar. Također su shvatili da će ubrzo izgubiti kontrolu nad bojišnicom ako hitno ne dovedu pojačanja na to područje. Tako su iz Poljske u Normandiju žurno upućene 9. i 10. SS oklopna divizija, ali one nisu stigle na područje borbi sve do kraja lipnja 1944. U međuvremenu se 17. SS oklopno-grenadirska divizija Götz von Berlichingen sa 6. padobranskom pukovnijom suočila s američkim trupama južno od mjesta Carentan. Gradić su zauzeli Amerikanci koji su se probili s mostobrana na plažama Utah i Omaha. Iako elitna postrojba, 17. SS oklopna divizija nije bila do kraja opremljena teškim oružjem i tenkovima. Raspolagala je samo određenim brojem jurišnih topova. Njezini pripadnici i vojnici 6. padobranske pukovnije, sada svedeni na ulogu običnog pješaštva, nisu bili dovoljno snažni dulje zadržati Amerikance. Uz sve to oni su ipak odolijevali sve do kraja srpnja, kada su napokon potisnuti prema zapadu. Stigavši u Normandiju 25. lipnja 1944., 9. SS oklopna divizija Hohenstaufen i 10. SS oklopna divizija Frundsberg raspoređuju se na položaje između mjesta Caen i Villers-Bocage. Njihov se dolazak poklopio s početkom Montgomeryjeve operacije “Epsom”, novim pokušajem zauzimanja Caena. Britanski VIII. korpus krenuo je u ofenzivu 26. lipnja 1944. uzduž 6 km duge bojišnice između aerodroma Carpiquet i Rauraya. Britanski XXX. korpus, naime, pružao je podršku napredovanju britanskog VIII. korpusa. Još jednom je Montgomery upotrijebio neke od svojih najboljih i najiskusnijih postrojbi, uključujući prije svega 15. škotsku, 11. oklopnu i 43. veseška divizija plus dvije brigade tenkova (Britanski VIII. korpus raspolagao je s približno 60 000 vojnika, više od 600 tenkova i oko 700 topova). Napad je podupirala snažna topnička vatra u kojoj su sudjelovali i teški brodski topovi. Ali ono što je izgledalo kao dobar napredak ubrzo se pretvorilo u dugotrajnu i gorku borbu za svaki metar terena. Grenadiri divizije Hitlerjugend uspjeli su zadržati britansku ofenzivu, iako uz goleme gubitke u ljudstvu i tehnici. Naime, više od 700 ljudi poginulo je tog dana u akciji, dok je 12. SS oklopna pukovnija s prijašnjih približno 150 tenkova spala na njih samo 47. Nijemci su 27. lipnja 1944. čak prešli u protunapad, no njihovo napredovanje zaustavljeno je gotovo na samom početku akcijom britanske 11. oklopne divizije. Britanske su snage potom prešle rijeku Odon i 29. lipnja napokon zauzele ključnu lokaciju – kotu 112. Zbog toga SS-Obergruppenführer (general) Paul Hausser organizira novi, snažniji protunapad slanjem SS oklopnih d

Hitlerjugend.svg
Hitlerjugend

ivizija Hohenstaufen i Frundsberg II. SS oklopnog korpusa. Međutim, SS vojnici bili su odbačeni, ali zbog savezničkog straha od još snažnijega njemačkog protunapada Britanci povlače 11. oklopnu diviziju natrag preko rijeke Odon. Tako se kota 112 opet našla u njemačkim rukama. U međuvremenu su američke snage uspjele osujetiti sve njemačke pokušaje da ih potisnu natrag u more. Probivši se s mostobrana, osvajaju vrlo značajnu luku Scherbourg. Njemačka inženjerija uspjela je temeljito razoriti lučka postrojenja prije povlačenja. Svaka pošiljka ratnog materijala koja je mogla biti istovarena u tu luku bila je od iznimne važnosti za iskrcane trupe. Amerikancima je trebalo dosta vremena da luku ponovno u potpunosti osposobe. Njihovi planovi sada su predviđali napad prema jugu, prema gradovima Coutances, St. Lo i Caumont. U Caenu su grenadiri divizije Hitlerjugend očajnički branili svoje položaje unatoč uzastopnom bombardiranju topništva, brodova i zrakoplovstva. Ipak, postrojbe Waffen-SS-a polako se potiskuju, a Britanci napokon izbijaju na rijeku Ornu koja protječe kroz središte Caena. Britanci su taj uspjeh platili velikim žrtvama, a iscrpljeni vojnici divizije Hitlerjugend uspjeli su zadržati neke dijelove grada pod svojom kontrolom. Prema riječima zapovjednika te divizije, Meyera, njegovi ljudi u to vrijeme “pružali su sliku duboke ljudske bijede”. SS-Standartenführer (pukovnik) Kurt “Panzer” Meyer preuzeo je zapovjedništvo nad divizijom Hitlerjugend kada je, nedugo prije početka britanske operacije “Epsom” poginuo njezin dotadašnji zapovjednik SS-Brigadeführer (general) Fritz Witt. Tako Meyer postaje najmlađi zapovjednik divizije u njemačkoj vojsci, s 33 godine. Naposljetku je divizija Leibstandarte iz Belgije stigla na bojišnicu zamijenivši iscrpljenu diviziju Hitlerjugend. U prethodnim borbama ta, najmlađa SS oklopna divizija pretrpjela je znatne gubitke. Naime, zbog fanatične požrtvovnosti svojih vojnika u borbi je izgubila 60 % ljudstva i 1/3 tenkova. Stoga je odlučeno da se divizija povuče u pričuvu sjeverno od Falaisea. Britanci su 18. srpnja 1944. započeli novu operaciju nazvanu Goodwood. Masovni zračni napadi trebali su prokrčiti put britanskim tenkovima kroz njemačke redove. Iako su britanske snage u početku dobro napredovale, ubrzo su zaustavljene koncentriranom vatrom njemačkih tenkova i protutenkovskog naoružanja. Najveće gubitke britanskim tenkovima nanijeli su dobro raspoređeni i ukopani njemački 88-milimetarski topovi iz III. flak (protuzrakoplovnog) korpusa. Valja istaknuti da su se usprkos trosatnom bombardiranju Nijemci iznenađujuće brzo konsolidirali. Pripadnici divizije Leibstandarte bili su, doduše, prisiljeni Britancima prepustiti veći dio Caena, ali su njemačke obrambene linije uglavnom ostale netaknute. Osim toga, Saveznike je taj napad stajao više od 400 uništenih tenkova. Nakon svojeg dolaska u Normandiju 2. SS oklopna divizija Das Reich pridružuje se 17. SS oklopnoj diviziji Götz von Berlichingen, suočenoj s američkim pokušajima proboja u dubinu Francuske. Na samom početku sudjelovanja divizije Das Reich u bitci za Normandiju, njezin najuspješniji tenkovski zapovjednik SS-Oberscharführer (narednik) Ernst Barkmann uspio je pokazati svoje borbeno umijeće. Služeći u 2. oklopnoj pukovniji na Istočnom ratištu, Barkmann se pokazao jednim od najboljih tenkista u svojoj postrojbi. Prvu pobjedu na zapadu zabilježio je 8. srpnja 1944. uništivši američki tenk M4 Sherman, a već pet dana poslije još tri M4 Shermana postaju žrtvom ubojitog 75-milimetarskog topa njegova tenka Panther. No 24. srpnja 1944. Barkmann se uvrstio u red najboljih tenkovskih asova svih vremena. Tog dana on je iz svojeg tenka Panther smještenog u sjeni velikog hrasta, na raskrižju putova iz St. Loa i Countancesa uočio kolonu od 14 američkih tenkova M4 Sherman. Čim se kolona našla u dometu njegova topa, on je, iako sam, odmah otvorio vatru uništivši dva Shermana na čelu kolone. Nedugo zatim Barkmann je iza kolone tenkova uočio cisternu s gorivom, koju odabire za svoj sljedeći cilj. Zapaljene olupine prvih pogođenih Shermana i cisterne blokirali su preostale tenkove. Dva su Shermana pokušala izbjeći tu blokadu i krenula prema Pantheru. Jedan od njih odmah je uništen, dok je drugi uspio ispaliti nekoliko hitaca, no snažan oklop Panthera bez veće je štete podnio pogotke američkih 75-milimetarskih granata. Napadnuti Amerikanci zatražili su intervenciju lovaca-bombardera, nakon čega se Panther našao pod udarom iz zraka. To su pokušala iskoristiti dva Shermana krenuvši prema Barkmannovu položaju. Američki tenkisti ubrzo su bili neugodno iznenađeni kad su uvidjeli da njemački tenk nije pretrpio veću štetu. Ubrzo zatim i ta dva američka tenka pretvorena su u goruće olupine. Prije nego što se odlučio povući Barkamnn je uništio još jedan Sherman. Barkmann i posada njegova Panthera uništili su devet od 14 Shermana. Za svoju hrabrost Barkman je 28. kolovoza 1944. odlikovan Viteškim križem. Amerikanci 25. srpnja 1944. započinju svoju operaciju kodno nazvanu Cobra. Na samom početku operacije prethodilo je uobičajeno zračno bombardiranje koje je pogreškom zahvatilo i američke postrojbe nanijevši im stanovite gubitke. Američki napad ugrozio je položaj divizije Götz von Berlichingen tako da se ona morala povući. Nijemci su strahovito trpjeli od stalnih zračnih napada savezničkih lovaca-bombardera naoružanih raketama (Jagdbomber ili Jabos kako su ih zvali njemački vojnici). Učinak tih raketnih napada bio je posebno poguban za njemačke tenkove zatečene na uskim putovima među živicom koja je karakteristična za to područje (franc. bocage). Stoga su većinu svojih pokreta Nijemci bili prisiljeni obavljati noću. Zbog toga je znalo doći do brojnih nezgoda. Primjerice, automobil SS-Obersturmführera (natporučnika) Georga Karcka, pripadnika divizije Leibstandarte odlikovanog Viteškim križem, naletio je na kamion s municijom, pri čemu je poginuo. Američka 1. pješačka i 3. oklopna divizija 26. srpnja 1944. poduzimaju napad prema mjestu Marigny. Suprotstavile su im se SS oklopna divizija Das Reich i 353. divizija njemačke regularne vojske. Nakon dva dana intenzivnih borbi Amerikanci su još uvijek bili udaljeni 2 km od grada. Njihov plan da se probiju kroz Countances sada je imao zanemarive izglede. Amerikanci su više uspjeha imali na svojemu lijevom boku, gdje je 22. pješačka divizija naišla samo na sporadičan otpor. Nakon nekoliko dana američke trupe iskorištavaju taj nedostatak koncentracije Nijemaca i ugrožavaju cjelokupne njemačke položaje. Još se uvijek boreći kod Marignyja, divizija Das Reich prisiljena je brzo organizirati obranu kako bi osigurala svoje bokove. Unatoč krajnjim naporima da održe obrambenu liniju, Nijemci nisu bili kadri zaustaviti snažno američko napredovanje i Countances 28. srpnja 1944. napokon dolazi u američke ruke. Zajedničkim naporima divizija Das Reich i Götz von Berlichingen 29. srpnja 1944. Nijemci su se uspješno probili kod St. Denisa le Gasta. Ali zbog brojčane nadmoćnosti Saveznika taj napad ubrzo gubi na zamahu. Da bi izbjegli opkoljavanje, postrojbe Waffen-SS-a prisiljene su povući se natrag prema Avranchesu, koji 30. srpnja 1944. osvajaju tenkovi američke 4. oklopne divizije. Istog dana britanski VIII. korpus pokreće operaciju Bluecoat, usmjerenu prema mjestu Vireu na točki dodira britanskih i američkih snaga. Iako je britanska 11. oklopna divizija ubrzo izbila na uzvisine kod Le Beny Bocagea, napad prema Vireu nije poduzet dovoljno brzo i Nijemci uspijevaju učvrstiti svoje položaje. Šansa da se potisne čitava njemačka Sedma armija bila je propuštena, a njemačka obrana Virea odolijevala je britanskom pritisku idućih sedam dana. Američkim zauzimanjem Avranchesa, pojavila se prijetnja njemačkim snagama na poluotoku Cotentin da budu odsječene. U nakani da spriječi takav scenarij, Hitler zapovijeda Pripadnici 13. SS divizije Prinz Eugen kod Mliništa, 5. lipnja 1944. Djeca iz Hitlerjugenda u posjeti istoimenoj diviziji SS-a tijekom obuke u Belgiji Njemački vojnici s tenkom tipa Panther tijekom borbi u Normandiji ofenzivu prema Avranchesu kako bi američke snage podijelio na dva dijela (operacija Luttich). U tom napadu trebale su sudjelovati 2. i 116. oklopna divizija te dijelovi divizija Leibstandarte, Das Reich i Götz von Berlichingen. Drugi val njemačkog napada predviđao je angažiranje preostalih dijelova divizije Leibstandarte plus oklopne divizije Hohenstaufen i Frundsberg. Iako je plan dobro zamišljen, Nijemci nisu imali dovoljno snaga za takav pothvat. Primjerice, I. SS oklopni korpus imao je samo 35 tenkova, dok je samo američka 2. oklopna imala 250 tenkova. Isto tako, vrijeme je dopuštalo angažiranje savezničkih lovaca-bombardera. Napad je započeo noću 6. kolovoza 1944. i postrojbe divizije Das Reich ubrzo zauzimaju Mortain i uzvisinu kod St. Hilaire. 2. oklopna
divizija također dobro napreduje gotovo dostigavši Juvigny, kada je usporena odlučnim američkim otporom. Na nesreću za Nijemce 116. oklopna divizija zaustavljena je na samom početku akcije uz velike gubitke, čime je čitava ofenziva ubrzo zapela. Za vrijeme njemačkog napada prema Avranchesu II. kanadski korpus započeo je svoj napad uzduž ceste Caen-Falaise. Ta je akcija poduzeta u sklopu nove britanske operacije Totalize. Kada se američki XV. korpus velikom brzinom primicao Argentanu, otvorila se mogućnost spajanja s Kanađanima na sjeveru. Nijemcima je ponovno zaprijetila opasnost da se nađu u okruženju. Hitler stoga 11. kolovoza 1944. dopušta povlačenje iz područja Mortaina. Ostaci 116. divizije i Leibstandarte trebali su se prikupiti oko Carrougesa kako bi izveli protunapad na nadolazeće Amerikance. Dijelovi 116. oklopne divizije uspjeli su privremeno zaustaviti nepredovanje američkih snaga blizu Mortreea, dok su postrojbe divizije Leibstandarte i 2. oklopna divizija stigle u Argentan 13. kolovoza. Međutim, Nijemci su prisiljeni odbaciti svaku zamisao o nekakvom protunapadu jer se situacija za njih drastično pogoršavala. Za to vrijeme oklopna divizija Frunsberg pokušavala je zaustaviti Amerikance u blizini mjesta Domfronta. Ubrzo je postalo jasno da samo hitno povlačenje kroz još nezaposjednuto područje između Falaisea i Argentana može spasiti njemačke snage u Normandiji. Povlačenje Nijemaca prema rijeci Orne započelo je 16. kolovoza 1944. Već dan poslije 4. kanadska i 1. poljska oklopna divizija p

nazi-bunker-2
ostatci bunkera

ojačavaju pritisak prema jugu, dok Treća armija generala Pattona napreduje prema sjeveru. Postrojbe divizije Hitlerjugend ponovno su stupile u borbu očajnički zadržavajući otvorenom prazninu kroz koju su se namjeravale povući njemačke snage. Oklopne divizije Das Reich i Hohenstaufen, povučene nekoliko dana prije, vraćaju se i pokreću protunapad sa svrhom da i ostalim njemačkim postrojbama omoguće sigurno povlačenje. Njemački tenkovi i oklopna vozila koji su se zatekli u džepu kod Falaisea našli su se stiješnjeni na malome prostoru, čime će predstavljati izvrsne mete savezničkim lovcima-bombarderima. To će rezultirati strahovitim njemačkim gubitcima u opremi i tehnici (uništeno je više od 5 000 njemačkih oklopnih vozila). Britanske i američke postrojbe konačno će se spojiti u noći 19. kolovoza 1944. kod mjesta Chamboisa. Tako je džep kod Falaisea definitivno zatvoren. Međutim, saveznički obruč još nije bio dovoljno snažan na svim mjestima, što iskorištavaju neke njemačke postrojbe. Tako se primjerice divizija Götz von Berlichingen probila na područje koje su držali Kanađani sjeverno od Mont Ormela. U poslijepodnevnim satima 21. kolovoza 1944. bitka za džep kod Falaisea je završena. Iako se 20 000 njemačkih vojnika uspjelo izvući iz džepa, njih 50 000 je zarobljeno. Prvi dio bitke za zapadnu Europu time je završen. Svoju borbenost tijekom akcija u Normandiji vojnici Waffen-SS-a platili su vrlo visokom cijenom jer su mnoge njihove postrojbe desetkovane. Premda su se pripadnici tih divizija opet istakli visokom razinom hrabrosti i samopožrtvovnosti protiv materijalno nadmoćnijeg protivnika (osobito u zraku), oni su ih mogli samo trenutačno zaustaviti, ali ne i poraziti. Međutim, nesumnjiva hrabrost mladih SS grenadira još jednom je okaljana zločinima koje su počinili vojnici i časnici divizije Hitlerjugend i Das Reich. Pokolj civila kod Oradour-sur-Glanea (opisan u 3. broju serijala), za što su odgovorni pripadnici divizije Das Reich, bio je najgori incident te vrste na Zapadu u koji su bile umiješane postrojbe Waffen-SS-a. Među najsilovitije i najbrutalnije borbe tijekom kampanje u Normandiji ubrajaju se one koje su se vodile na poljima i oko sela sjeverozapadno od Caena. Sudjelujući u tim okršajima, divizija Hitlerjugend imala je više od 1 000 mrtvih, ranjenih ili nestalih vojnika, dok su Kanađani izgubili približno 3 000 svojih ljudi. Gubitci u opremi bili su podjednako veliki na objema stranama. U tim prvim silovitim okršajima između pripadnika divizije Hitlerjugend i kanadskih trupa nije bilo milosti. Kao rezultat toga na bojištu se događao sukob s krvavim posljedicama tako da će obje strane poslije optuživati jedna drugu za strijeljanje zarobljenika. Nakon završetka rata zapovjedniku SS divizije Meyeru i mnogim njegovim časnicima sudilo se za ratne zločine. Meyera se smatralo odgovornim za pet incidenata koji su se dogodili 7. i 8. lipnja 1944., kada je ubijen 41 kanadski zarobljenik. Isto tako bio je optužen da je svojim naredbama poticao vojnike da nemaju milosti prema zarobljenicima. Istraga zbog ratnih zločina provedena je i nad sedam drugih časnika divizije Hitlerjugend jer se smatralo da su oni umiješani u strijeljanje najmanje 134 kanadska zarobljenika. Nakon brojnih sudskih postupaka i žalbi Meyer i druga dva časnika proglašeni krivima za sve ili samo za neke točke optužnice i osuđeni na smrt. Poslije je Meyerova optužnica ublažena, ali njegova dva suborca nisu imala takvu sreću i pogubljeni su 1948. Nakon što je pušten iz zatvora Meyer je započeo s kampanjom kako bi očistio svoj ugled i pokušao iskupiti zločine pripadnika divizije Hitlerjugend. Obje strane snose odgovornost za nedopušteno ubijanje zarobljenika, dok su pripadnici Waffen-SS-a tvrdili kako im je sudila “pobjednička pravda”. Prema riječima pripadnika divizije Hitlerjugend, oni su jednom prigodom strijeljali tri Kanađana kao odmazdu za smrt deset njemačkih vojnika koje su njihovi protivnici prije toga bili svezali za britansko oklopno vozilo i izrešetali strojnicama. Istina oko ovih događaja vjerojatno se nikad neće saznati, ali oni svjedoče o činjenici da je tijekom ljeta 1944. Normandija bila uistinu krvava bojišnica. Izvještaj Grupe armija B na dan 22. kolovoza 1944., o pretrpljenim gubitcima osam teško stradalih divizija koje su sudjelovale u akcijama u Normandiji, bilježi sljedeće: 1. SS oklopnoj diviziji LAH preostale su samo slabe pješačke postrojbe, dok su svi tenkovi i topništvo uništeni; 2. SS oklopnoj diviziji Das Reich preostalo je samo 450 ljudi i petnaest tenkova; 9. SS oklopna divizija Hohenstaufen prošla je tek malo bolje, imajući 460 ljudi i 25 tenkova; 10. SS oklopna divizija Frundsberg izgubila je sve tenkove i topništvo, a preostale su joj samo četiri bojne pješaštva; 12. SS oklopna divizija Hitlerjugend imala je samo 300 ljudi i deset tenkova, dok je sve topništvo izgubljeno. Armijske su divizije prošle tek neznatno bolje: 2. oklopna divizija ostala je bez svih tenkova i topništva, a preostala joj je jedna bojna pješaštva; 116. oklopna divizija raspolagala je jednom pješačkom bojnom s 12 tenkova i dvije bojne topništva; oklopna divizija Lehr prestala je postojati kao kohezivna postrojba, dok je 9. oklopna divizija kod Mortaina potpuno uništena. Ostaci divizije Leibstandarte upućeni su u Aachen na odmor i popunu, dok je Das Reich povučena na područje Schnee u Njemačkoj. Na obnovu i oporavak također su poslane postrojbe Hitlerjugend u područje istočno od rijeke Maas i Götz von Berlichingen u okolicu grada Metza. Za oporavak dviju sestrinskih divizija Hohenstaufen i Frundsberg odabrano je mirno područje u okolici grada Arnhema u Nizozemskoj.

Komentari