Piše: Hrvoje Spajić
Bitke uokolo Arnhema ujesen 1944. spadaju u sukobe koje su vodile elitne postrojbe. Na jednoj strani nalazili su se iznimno visoko motivirani saveznički padobranci, dok su se na drugoj strani nalazili istinski gospodari mehaniziranog ratovanja – dvije oklopne divizije Waffen-SS-a. Ovaj je epski boj ušao u vojnički folklor.
Hitlerovu posljednju ofenzivu na zapadu u prosincu 1944. predvodila je Dietrichova Šesta oklopna armija, ali je neuspjeh tog hazarderskog pokušaja ponajprije doživio krah zbog pomanjkanja goriva za njemačke oklopne postrojbe, kao i zbog odlučnog američkog otpora pruženog u Ardenima. U listopadu 1944. Crvena armija prelazi mađarsku granicu i ubrzo dostiže Budimpeštu koju su postrojbe Waffen-SS-a očajnički pokušale zadržati u svojim rukama, ali im to nije pošlo za rukom.
Posljednja njemačka ofenziva Drugoga svjetskoga rata dogodila se u Mađarskoj. Šestoj oklopnoj armiji, koja je početkom travnja pretvorena u jedinicu Waffen-SS-a, dodijeljena je vodeća uloga u toj ofenzivi. Ofenziva je nazvana Proljetno buđenje, a započela je 6. ožujka 1945. Međutim, nakon nekih početnih njemačkih uspjeha, Crvena armija posve preuzima inicijativu.
Ironično je da su elitne arijske divizije Waffen-SS-a tijekom bitke za Berlin pokušavale spasiti svoje živote želeći se predati Angloamerikancima, dok je najveći čin lojalnosti svojem Führeru koji se u tim posljednjim danima Trećega Reicha nalazio u Berlinu pokazala skupina francuskih dobrovoljaca SS-a.
Operacija Market-Garden
Nakon potpunog poraza njemačkih snaga u Normandiji, feldmaršal Montgomery počinje provoditi pritisak na generala Dwighta D. Eisenhowera, vrhovnog zapovjednika svih savezničkih snaga u Europi, da mu dopusti pokrenuti novu ofenzivu preko Nizozemske. Nasuprot njemu, general Patton smatrao je da najbolji smjer napada na Treći Reich vodi preko rijeke Lorraine izravno na Siegfriedovu liniju. Nakon mnogo nagovaranja, Montgomery naposljetku uvjerava Eisenhowera da odobri kombinirani zračno-desantni napad kroz Nizozemsku, kodno nazvan Market-Garden. Taj je plan predviđao operaciju kojom su američke zračno-desantne snage trebale zauzeti mostove kod Eidhovena i Nijmegena, dok su britanski padobranci trebali zauzeti najudaljeniji most preko Rajne kod Arnhema. To je trebao iskoristiti britanski XXX. korpus general-pukovnika sir Briana G. Horrocksa. Njegove snage imale su zadatak probijati se iz Belgije i nakon povezivanja sa savezničkim padobrancima kod spomenutih mostova trebale su napasti samu Njemačku.
Smion napad započeo je 17. rujna 1944. Čim su prvi saveznički padobranci primijećeni na nizozemskom nebu, obavijest o tome odmah je stigla do zapovjednika njemačke grupe armija B feldmaršala Waltera Modela. Stavljajući sve svoje snage u stanje pune pripravnosti, Model iste upute daje i II. SS oklopnom korpusu koji se nalazio pod zapovjedništvom iskusnog časnika SS-Obergruppenführera (generala) Willhelma Bittricha. Hrabri i sposobni Bittrich veći je dio svoje zrele dobi proveo u odori. U Prvom svjetskom ratu službovao je kao poručnik njemačkih zračnih snaga. U ovom ratu postao je pripadnik tajne skupine njemačkih zračnih snaga i osam je godina podučavao Ruse letenju. Hitlerovim dolaskom na vlast 1933. Bittrich ulazi u nanovo formiranu Luftwaffe, ali sredinom tridesetih prelazi u SS. U Normandiji se poljuljala Bittrichova vjera u Hitlerov način vođenja. S Rommelom je ustao protiv Hitlerove prakse borbe do posljednjeg čovjeka. Samo brzi slom njemačkoga bojišta na zapadu, situacija koja je zahtijevala stručnjaka poput Bittricha, spasili su ga od smjenjivanja. Nakon rata, Bittrich je kao osumnjičeni ratni zločinac u zatvoru proveo osam godina, a 1953. proglašen je nedužnim.
Bittrichov oklopni SS korpus sastojao se od nekoć moćnih oklopnih divizija Hohenstaufen i Frundsberg koje su teško stradale u akcijama u Normandiji. Zapovjednici divizija bili su SS-Brigadeführer (brigadir) Heinz Harmel, divizija Frundsberg i SS-Obersturmbannführer (potpukovnik) Walter Harzer, divizija Hohenstaufen. Iako je Harzerova divizijabila znatno prorijeđena, još je uvijek bila snažnija od Harmelove. Divizija Hohenstaufen imala je samo 6000 ljudi, a Frundsberg oko 3500. Harzer je raspolagao s približno 30 tenkova raznih tipova i samohodnih topova. Usto, imao je velik broj oklopljenih vozila opremljenih teškim strojnicama, čak i topovima. Harmelova divizija uopće nije imala tenkova i silno je oskudijevala svim vrstama oklopljenih vozila. Ipak, obje su divizije raspolagalemoćnim topništvom, minobacačkim i protuzračnim postrojbama. One su tako još uvijek predstavljale prvorazrednu borbenu snagu i njihova će prisutnost biti veliki šok britanskoj 1. zračno-desantnoj diviziji spuštenoj kod Arnhema. Amerikanci su u svojem sektoru spustili 82. i 101. zračno-desantnu diviziju koje ubrzo uspostavljaju nadzor nad gradom Eidhovenom, dok su kod Nijmegena naišli na neočekivano jak otpor Nijemaca. Kod Arnhema je situacija za Britance postala znatno teža. Tamo su se britanski padobranci našli u pravom osinjem gnijezdu, suočeni s oklopnim SS trupama. Bez obzira na iznenađenje izazvano savezničkim desantom, zapovjednik II. SS oklopnoga korpusa reagirao je brzo i bez panike. Bittrich je svoje snage podijelio tako da je 9. SS oklopnu diviziju Hohenstaufen poslao da zaustavi Britance kod grada Arnhema, dok je 10. SS oklopnu diviziju Frundsberg uputio prema Nijmegenu kako bi pomogla blokirati napredovanje britanskoga XXX. korpusa. Osim tih dviju iskusnih SS divizija, u bitku za Arnhem uključene su i manje ad hoc okupljene SS borbene skupine, sastavljene od polaznika škole za niže časnike iz Wolfhezea, 16. SS administrativne bojne i pripadnika nizozemske SS žandarmerije.
Do kraja prvoga dana savezničke zračno-desantne operacije britanska 2. bojna, pod zapovjedništvom potpukovnika Johna Frosta uspijeva zauzeti sjeverni dio mosta u Arnhemu i položaje u okolnim kućama. Preko noći se nekoliko postrojbi iz britanske padobranske brigade priključuje Frostovoj skupini koja sada ima oko 600 ljudi. Britanci ipak nisu bili dovoljno snažni da zauzmu čitav most i južnu stranu mosta koje ubrzo zauzimaju SS grenadiri.
Nijemci su na tom dijelu bojišnice igrom slučaja imali privremenu zračnu nadmoć. Posljedica toga bila je znatno otežana opskrba Britanaca iz zraka. Transportni zrakoplovi Saveznika trpjeli su osjetne gubitke, a ono malo što su uspjeli dopremiti uglavnom je završavalo u njemačkim rukama zbog toga što se situacija na terenu neprestano mijenjala. Frostova grupa našla se stiješnjena između SS izviđačke oklopne skupine na južnoj strani mosta i brzo napredujućih snaga borbene grupe Hohenstaufen koja ih je napadala sa sjevera. Tom SS borbenom grupom zapovijedao je SS-Obersturmbannführer (potpukovnik) Walter Harzer. Zapadno od grada, između Arnhema i Oosterbeeka, rasporedila se SS-Kampfgruppe Spindler, a još zapadnije SS-Kampfgruppe Kraft.Nijemci su mislili da britanske zračno-desantne snage koje su se našle u njihovu obruču neće biti ozbiljniji problem njihovim prekaljenim SS grenadirima. No, kako se bitka ubrzo pretvorila u teške ulične borbe za svaku kuću, nerijetko i prsa o prsa, postalo je jasno da Frostovi ljudi čvrsto drže sjeverni kraj mosta i da ih se neće moći jednostavno potisnuti običnim pješačkim napadima. Nijemci tada pokreću napad s južne strane mosta, a izvela ga je 9. SS oklopno-izviđačka bojna SS-Hauptsturmführera (satnika) Victor-Eberharda Grabnera, odlikovanog Viteškim
križem za hrabrost u bitki za Normandiju. Akcija na mostu završila je katastrofalno za Nijemce, sam je Grabner poginuo, a uništeno je više od 20 lakih oklopnih vozila njegove bojne. Postalo je očito da su potrebne jače snage kako bi se Britanci izbacili iz svojih položaja. Neposredno nakon toga Nijemci su doveli pojačanja u topništvu i tenkovima. Ujutro 19. rujna 1944. glavnina britanske 1. padobranske brigade pokušala se spojiti s okruženom Frostovom skupinom na mostu. Britance su u tome spriječili u prvom redu pripadnici borbene skupine Spindler. Istog se dana zapadno od Arnhema jedrilicama spustila postrojba poljskih padobranaca koja je nesretno završila na području sukoba britanske 4. zračno-desantne brigade i SS borbene skupine Kraft. U kratkom vremenu Poljaci su potpuno razbijeni. U međuvremenu su se Frostove snage na mostu smanjile na 250 ljudi, ali su se oni još uvijek mogli suprotstaviti svim njemačkim pokušajima. Za to se vrijeme britanski XXX. korpus koji je mogao donijeti spas britanskim padobrancima sve teže probijao zbog dobro organiziranoga njemačkoga otpora i teških zračnih napada. U podne 21. rujna 1944. SS borbena grupa Knaust, kojom je zapovijedao iskusni časnik armijskih oklopnih snaga bojnik Hans Peter Knaust, konačno se uspjela probiti preko mosta u Arnhemu, definitivno dokončavši Frostov hrabar otpor. Knaust nije imao vremena slaviti tu pobjedu jer je odmah poslan prema jugu kako bi blokirao savezničke snage koje su se naposljetku probile preko mosta u Nijmegenu. Sada je samo 17 kilometara dijelilo britanski XXX. korpus od ostatka britanskih zračno-desantnih snaga oko Arnhema, stiješnjenih u džep kod Oosterbeeka. To je bilo dovoljno blizu da XXX. korpus osigura topničku podršku opkoljenim padobrancima general-bojnika Roberta Urquharta. Kod Driela se 21. rujna general-bojnik Stanislaw Sosabowski spustio sa svojom 1. poljskom padobranskom brigadom, suočivši se s Nijemcima koji su sada zadobili potpunu inicijativu. Sosabowski se suočio s na brzinu prikupljenim snagama sastavljenima od mješavine mornaričkih, zrakoplovnih i armijskih postrojbi spojenih s jedinicama nizozemskoga SS-a pod zapovjedništvom SS-Obersturmbannführera (potpukovnika) Waltera Harzera.
Teške borbe iscrpile su obje strane, no Nijemci su ipak mogli dovesti pojačanje i svježe snage. Najsnažnija postrojba koju su Nijemci uključili u borbu bila je 506. oklopna bojna teških tenkova, opremljena moćnim tenkovima PzKpfw VI B Tiger II, protiv kojih je lako naoružanje britanskih padobranaca bilo neučinkovito. Taj se tenk prvi put uključio u akciju na istočnom ratištu u svibnju 1944., a u kolovozu iste godine sudjelovao je u borbama u Normandiji. Dodijeljen je jednako kao i obični Tiger (I), najčešće samostalnim bojnama ili su od tenkova tog tipa formirane oklopne pukovnije elitnih oklopnih divizija. Budući da je proizveden mali broj Tigera II (485 komada svih tipova), to nije bio često viđen tenk. Nijemci su taj tenk nazvali Kraljevskim tigrom jer je bio najteži, najbolje oklopljen i najnaoružaniji tenk u Drugom svjetskom ratu.
Ostatak članka pročitajte u 8. broju časopisa History.info.
