Prije 354 milijuna godna, početkom karbona, došlo je do svojevrsne “zelene eksplozije”. Kako se dobar dio kopna u to vrijeme nalazio u tropskom pojasu, blaga i vlažna klima pogodovala je stvaranju močvara, bara i estuarija. Tadašnja bujna vegetacija uključivala je mnoge vrste papratnjača i preslica, od kojih su neke bile visoke poput drveća. Ove vrste bile su revolucionarna novost u biljnom svijetu, budući da su se razmnožavale pomoću sjemena. Ta činjenica biljkama je omogućila da se udalje od vode, koja im je dotad, prenoseći potrebne elemente za rađanje nove jedinke, bila nužna za opstanak. U sjemenu je, naime, sadržano sve što je potrebno za stvaranje novog života, pa se funkcija vode od tada svodi na prehranu i rast stabljike. U ovom razdoblju paleozoika pojavljuju se i prve golosjemenjače, koje su tvorile guste šume slične onima današnjih četinjača. Kao što vjerojatno znate, karbon duguje ime velikim naslagama ugljena koje su se tada oblikovale. Kakve veze ugljen ima s našom “zelenom eksplozijom”, možda ćete se zapitati… I kako to da se nalazi pod zemljom? Objašnjenje je jednostavno. Ugljen nije ništa drugo nego fosilni ostatak biljaka, koje su uginule prije više milijuna godina. Bujnu vegetaciju karbona povremeno je preplavljivala voda iz rijeka i jezera. Debla drveća nakupljala su se u slojeve različite debljine, koje su malo-pomalo prekrivale naslage mulja. Na tom mulju izrasle su druge šume, koje su doživjele istu sudbinu nakon drugih kataklizama: oborena debla stvorila su tako drugi sloj organske tvari. U nedostatku zraka, biljke se nisu raspadale do kraja, već su se i dalje taložile, odnosno pretvarale u fosilni ugljen.
Piše: Lucija Kapural
