Da su ljudi i konji jedini su sisavci koji u spolovilu nemaju kost, odavno je poznato. Zna se i da se u penisima prapovijesnih muškarca nalazila, da bi ta karakteristika hodom evolucije iščezla. Tako se spolovilo današnjih pripadnika jačeg spola sastoji isključivo od spužvastog tkiva koje “otvrdne” uslijed pojačanog dovoda krvi kroz krvne žile pri spolnom uzbuđenju. Ono što znanstvenici nisu znali jest zašto je do ove promjene došlo. Paleontolozi i evolucijski biolozi nedavno su ponudili prilično uvjerljivo objašnjenje! Stručnjaci sa Sveučilišta u Londonu otkrili su, naime, da je kost penisa, poznata pod latinskim nazivom baculum, bila prisutna kod prvih primata, koji su se pojavili prije otprilike pedeset milijuna godina, te da su njene dimenzije ovisile o navikama prilikom parenja. “Ta kost bila je duža kod vrsta koje su prakticirale produljenu penetraciju, odnosno koje su se parile najmanje tri minute. Strategija takva ‘ljubavnog’ čina svodila se na tjeranje konkurencije, odnosno drugih zainteresiranih mužjaka prilikom oplodnje. Duža kost, dakle ona koja se oslanjala i na vrh spolnog organa a ne samo na njegov korijen, omogućavala je takvim mužjacima da budu ‘maratonci’. S druge strane, kod predaka današnjih čimpanzi, baculum je bio dužine nokta, pa je parenje tih majmuna bilo gotovo za nekoliko sekundi”, objašnjava Kit Opie, voditelj studije. “Kod hominida, ta kost je nestala kad su se promijenile seksualne navike. Prevlašću monogamije, smanjivao se strah od konkurencije kod naših muških predaka, čime se, posljedično, smanjila i potreba za dugotrajnim spolnim odnosom”. Ovdje valja spomenuti pojam tzv. “čepa za parenje”, ljepljive izlučevine koju su mužjaci odlagali u ženkin genitalni trakt kako bi blokirali i spriječili druge mužjake u mogućoj oplodnji “njihove odabranice”. Kost u penisu služila je, smatra Opie, za probijanje ovog “čepa”, a stvaranjem snažnije povezanosti između parova i razvojem veće brige očeva za potomstvo, postala je suvišna.
Piše: Lucija Kapural
