Zašto su drevni Sardi bili nepovjerljivi prema strancima?

Usred pučine pitoma Sredozemnog mora, smjestio se divlji, krševiti otok burne povijesti – Sardinija. Zahvaljujući njenim izbrazdanim golim planinama i pustim predjelima, kao i šutljivosti i povučenosti lokalnog življa, Sardinija kod većine posjetitelja pobuđuje dojam osamljenosti i izoliranosti. Taj osjećaj itekako je utemeljen. Premda se otok nalazi na glavnim morskim putovima između Europe i Afrike, njegovi stanovnici u prošlosti su češće bili plijen osvajača s oba kontinenta nego korisnici blagodati međunarodnih veza. To je kod Sarda razvilo generacijama prenošenu podozrivost prema strancima. Valja, međutim, znati da ovaj narod nije oduvijek bio tako nepokretan i izoliran. Iz najstarijih zapisa o Sardima, koji dolaze iz Egipta, doznajemo da je faraon Ramzes III. u prvoj pomorskoj bitki u povijesti (1190. godine prije Krista) obranio Egipat od opasnih pljačkaških hordi saveza naroda s mora, koji su činili i Širdani. Pripadnici ovog naroda, pristiglog s egejskih otoka, dijelom su uništeni, a dijelom zarobljeni te uvršteni u egipatsku vojsku. Dio Širdana, koji se poslije poraza povukao iz Egipta, krenuo je na brodovima k zapadu, u potrazi za novom domovinom. Našli su je na otoku kojem su naknadno dali svoje, nešto izmijenjeno ime – Sardiniji. Premda je taj otok svojevrsna prirodna tvrđava, Sardi su vrlo brzo uvidjeli da će ga teško obraniti od brojnih pomorskih napadača. Zbog toga su, nedugo nakon doseljenja, počeli graditi uistinu jedinstvene sustave tvrđava-osmatračnica, kule u obliku stošca poznate kao nurage.

Piše: Lucija Kapural

Komentari