Zašto se košenilska uš, jedan od najvećih štetočina, uzgaja još od vremena drevnih Mizteka?

Košenilska uš, kukac koji živi na kaktusu Nopalea coccinellifera te na opunciji odnosno indijskoj smokvi, ubraja se u rad najvećih štetočina. Utatoč tome, uzgaja se još od vremena Mizteka, prastanovnika današnje meksičke države Oaxace. Zašto? Od osušenih i zdrobljenih tijela ženki, dugačkih tek nešto više od tri milinetra, dobiva se prekrasna crvena boja! Španjolski osvajači ovaj su “izum” prenijeli na Stari kontinent, a u širu upotrebu najprije je ušao u Velikoj Britaniji, gdje se koristio za bojenje platna od kojeg su se šivale tradicionalne vojne uniforme. Ova prirodna boja ubrzo je osvojila svijet: o razmjeru njene popularnosti svjedoči podatak da je, između 1650. i 1860. godine, jedino izvoz zlata i srebra Meksiku donosio veću dobit od izvoza košenila. Od sredine devetnaestog stoljeća, ova tehnologija polagano pada u zaborav. Tada su se, naime, počele koristiti umjetne boje, jeftinije za proizvodnju te znatno postojanije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je otkriveno da su mnoga od takvih bojila – korištenih u tekstilnoj, prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj indistriji – štetna po zdravlje, da ne kažemo kancerogena, prirodne boje ponovno su postale popularne. Preko osamdeset pet posto današnje proizvodnje košenila opada na Peru, a boja dobivena od ovih kukaca našla je široku primjenu u proizvodnji ruževa za usne te bojenju vunenih i svilenih tkanina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari