Košenilska uš, kukac koji živi na kaktusu Nopalea coccinellifera te na opunciji odnosno indijskoj smokvi, ubraja se u rad najvećih štetočina. Utatoč tome, uzgaja se još od vremena Mizteka, prastanovnika današnje meksičke države Oaxace. Zašto? Od osušenih i zdrobljenih tijela ženki, dugačkih tek nešto više od tri milinetra, dobiva se prekrasna crvena boja!
Španjolski osvajači ovaj su “izum” prenijeli na Stari kontinent, a u širu upotrebu najprije je ušao u Velikoj Britaniji, gdje se koristio za bojenje platna od kojeg su se šivale tradicionalne vojne uniforme.
Ova prirodna boja ubrzo je osvojila svijet: o razmjeru njene popularnosti svjedoči podatak da je, između 1650. i 1860. godine, jedino izvoz zlata i srebra Meksiku donosio veću dobit od izvoza košenila.
Od sredine devetnaestog stoljeća, ova tehnologija polagano pada u zaborav. Tada su se, naime, počele koristiti umjetne boje, jeftinije za proizvodnju te znatno postojanije.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je otkriveno da su mnoga od takvih bojila – korištenih u tekstilnoj, prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji – štetna po zdravlje, da ne kažemo kancerogena, prirodne boje ponovno su postale popularne.
Preko osamdeset pet posto današnje proizvodnje košenila opada na Peru, a boja dobivena od ovih kukaca našla je široku primjenu u proizvodnji ruževa za usne te bojenju vunenih i svilenih tkanina.
Piše: Lucija Kapural
