O razvoju vida, našega najvažnijeg osjetila, postoje brojne teorije. Antropolozi su dugo vjerovali kako je za njega zaslužna činjenica da su naši preci bili maleni kukcojedi: kako su hranu hvatali rukama, bio im je potreban oštar vid.
Iz tog ugla, frontalni položaj očiju objašnjen je potrebom za izdvajanjem pojedinosti, važnom za hvatanje kukaca, nalaženje bobica te uočavanje teško vidljivih grana pri skakanju kroz krošnje.
Novija otkrića pobijaju te teorije. Nema čvrstog dokaza da su rani primati bili kukcojedi: naprotiv, najvjerojatnije su bili svejedi. Nadalje, neurologija iznosi pregršt dokaza u prilog tezi da je sposobnost hvatanja rukom starija od kretanja kroz krošnju i trodimenzionalnog vida. Na razvoj vida primata, slaže se većina današnjih stručnjaka, utjecale su – zmije.
Fosilni ostaci otkrivaju da su ove životinje već postojale u doba pojave prvih sisavaca, dakle prije nekih stotinu milijuna godina. Gmazovi su tako bili prvi opasniji grabežljivci koje su naši preci upoznali. Dok su kasnije veće predatore, poput medvjeda, vukova i divljih mačaka, mogli lako uočiti izdaleka, sa zmijama su stvari stajale drugačije. Da bi ih spazili izbliza, bio im je potreban oštar vid. A upravo su to primati razvili.
No, kao što su zmije utjecale na evoluciju primata, tako su i primati utjecali na evoluciju zmija. Ove gmizave nemani, koje su žrtve isprva hvatale na prepad i davile, odgovorile su na poboljšan vid primata tako da su razvile novo moćno oružje – otrov. To se zbilo prije nekih šezdeset milijuna godina. Primati su uzvratili još boljim vidim i, sukladno tome, većim mozgom.
Piše: Lucija Kapural
