Pored Maja, Azteka i Inka, postojala je još jedna velika i moćna indijanska civilizacija Amerike – uporni i radišni Anasazi. Za razliku od prve tri, svoj svijet su izgradili u Sjevernoj Americi, i to u za život najnepovoljnijem dijelu kontinenta, polupustinjskome kamenitom jugozapadu. Brojni arheološki nalazi svjedoče o revolucionarnoj promjeni u životu ovog naroda koja je nastupila oko 900. godine. Siti robovanja klimatskim mijenama, Anasazi su tada krenuli u realiziranje veličanstvena građevinskog porhvata: gigantskog sustava nadzora voda. Višestoljetnim radom generacija, podigli su tisućama kilometara dugu mrežu plitkih kanala, preko kojih su brdske kišne bujice usmjeravali u umjetna jezera ili izravno na polja. Na kanalima je postavljen sustav pokretnih brana, na kojima se nakupljala plodna erodirana zemlja. Bez kola, teglećih životinja i metalnog oruđa, Anasazi su iskopali te na leđima prenijeli desetke tisuća tona zemlje i kamenja na nasipe. Nadljudski napori itekako su se isplatili – napokon su mogli doći do vode ne oviseći o divljim gorskim rijekama. Kako su, da bi stvar funkcionirala, morali pratiti pojave kišnih oblaka, stvorili su svojevrsnu dojavnu službu. Stražari, postavljeni na planinskim vhovima, imali su zadatak promatrati nebo te, putem dimnih signala, prenositi obavijesti do naselja na velikim udaljenostima. Kad bi glasnici najavili dolazak kišnih oblaka, stanovnici tih naselja promptno su napuštali sve obaveze te jurili na brane kako bi dočekali kanjonske bujice. Sustav navodnjavanja Anasazima je omogućio da, usred kamene pustinje, ostvare čak dvije žetve godišnje.
Piše: Lucija Kapural
