U drevnoj Mezopotamiji, istodobno se štovalo šest tisuća božanstava!

Civilizacija drevne Mezopotamije uvelike je bila usmjerena na onostrano. Istodobno postojanje i međusobno smjenjivanje sumerskog, akadskog, babilonskog, asirskog, perzijskog, rimskog i na kraju – u srednjem vijeku – turskog gospodstva stvorilo je religijski mozaik iznimne šarolikosti. U vrijeme kad su ropstvo, razaranje gradova i sakaćenje poraženih neprijatelja bile uobičajene pojave, čak se ni od nadzemaljskih sila nije mogla očekivati pravednost. Pravilno tumačenje tajanstvenih poruka iz drugoga, najvjerojatnije neprijateljskog svijeta smatralo se životnim pitanjem. Čitava vojska svećenika, magova, tumača znakova i gatara neprekidno je bila spremna za održavanje komunikacije s opasnim onostranim bićima. Broj bogova i demona bio je golem – prema nekim izvorima, istodobno se štovalo oko šest tisuća ovih entiteta! Bogovi zviježđa i prirode, osobni “anđeli čuvari” i duhovi kućnih ognjišta ispremiješali su se jedni s drugima, a nerijetko su se – pod novim imenima – održavali čak i kad bi “njihov” narod bio pobijeđen i smijenjen od nekog drugog. Svoju volju su objavljivali na različite načine: neobičnim ponašanjem ptica, rađanjem nakaznih ljudi, stanjem utrobe žrtvovane životinje… Čak je i kraljevska vlast bila podređena onoj svećenstva: nije bilo kralja kojem bi palo napamet zapodjenuti neki rat a da se prethodno e konzultura s “duhovnim autoritetima”, a babilonski kralj postajao je gospodarem nad životom i smrću podanika tek kad bi ga potvrdio vrhovni svećenik. I svećenice su zauzimale visoke položaje, napose u ranim epohama mezopotamijske povijesti. Poput starozavjetnih proroka, živjele su u organiziranim grupama, a bavile su se tumačenjem snova, proricanjem sudbine, zaklinjanjem mrtvih i bacanjem čarolija.

Piše: Lucija Kapural

Komentari