Tajna aztečkog pisma

Arheološki pronalasci svjedoče o bogato razvijenoj pismenosti drevnih Azteka, koju su njegovali i prenosili svećenici. Pripadnici posljednjeg plemena iz niza starih meksičkih civilizacija podizali su goleme biblioteke u hramovima i kućama dostojanstvenika, a zanimanje slikara-pisara bilo je jedno od najcjenjenijih u njihovom društvu. Dio literature obrađivao je religioze teme, rituale, proricanja i tumačenja snova, a dio seobe naroda, podizanje gradova, povijesti dinastija i junačke podvige. Knjige su bile pisane, bolje rečeno slikane na na listovima papira od agavinih vlakana ili tučene kore, kao i na trakama od zečje kože, složenima kao paravan. Aztečko pismo bilo je mješavina ideograma (slikovnog prikaza) i fonetskog pisma. Naime, neki zapisi opisivali su ideje ili predmete, dok su drugi – ili čak isti – bilježili zvukove. Objasnit ćemo to zornije! Apstraktne pojmove prikazivali su simbolično: primjerice, smrt vladara označavala se “mumijom” ili pogrebnim teretom, pad opsjednutoga grada hramom u plamenu, udovac ili udovica suznim okom, a put tragovima koraka koji su povezivali hijeroglife lokaliteta. Uveli su i začetke fonetskog pisma, pa su imena mjesta i ljudi pisali i po načelu rebusa – kao stari Egipćani. Na izradu aztečkih knjiga snažan utjecaj je imala tehnika naroda iz pokrajine Oaxaca – Mazateka, stručnjaka za iluminacije religioznih tekstova. Premda su neki aztečki rukopisi došli do nas, na tisuće ih je, nažalost, uništeno za vrijeme španjolskog osvajanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari