Legenda o Krakenu, morskom čudovištu koje, onako iz sporta, svojim divovskim pipcima potapa brodove a potom proždire nesretne moreplovce, datira još iz vremena Vikinga. U 17. i 18. stoljeću ovo je zastrašujuće stvorenje opisivano kao križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera, a nemani nezgodne naravi pripada i počasno mjesto u literaturi i popularnoj kulturi: Alfred Tennyson joj je 1830. posvetio sonet, junake Verneova romana “20.000 milja pod morem” pokušala je pojesti za doručak, dok je zapaženi nastup ostvarila i u novije doba, u filmskom serijalu “Pirati s Kariba”. Zabavna legenda, vjerojatno ćete zaključiti. Ako pitate Marka McMenamina, nije riječ ni o kakvoj legendi niti o izmišljotini dokonih pomoraca: ovaj američki paleontolog već godinama pokušava dokazati da je Kraken doista postojao! Pofesor sa Sveučilišta Mount Holyoke u Massachusettsu tvrdi da ga skeptični komentari kolega, koji smatraju da je prolupao, ni najmanje ne diraju. Fosilni ostaci ihtiosaura, drevnih morskih reptila koji su nalikovali dupinima, njegov su dokaz kako je postojala rasa Krakena. Znanstvenik, naime, smatra da su njegovi kolege pogriješili kad su, analizirajući ostatke kostiju jedne skupine ovih drevnih stvorenja, zaključili da su životinje umrle zbog otrovnih izlučevina planktona. Kako je pored njih, u mulju, pronađen uzorak kakav se vidi na sisaljkama glavonožaca, samo puno veći, McMenamin je zaključio kako je riječ o Krakenovom brlogu. “Pretpostavljam da je nekakva divovska lignja ugušila ihtiosaure ili im pak slomila vrat, nakon čega ih je pojala. Hoćemo li tu lignju nazvati Krakenom ili nekim drugim imenom, posve je irelevatno: ono što je važno jest da struka konačno prihvati brojne dokaze u korist teze da je ovo biće nekoć nastanjivalo naše oceane. Zašto do danas, pitaju me, nismo pronašli ostatke drevnih Krakena? Objašnjenje je vrlo jednostavno – glavonošci imaju vrlo malo koštane strukture u svojim tijelima, tako da se mnogo toga nije ni moglo sačuvati”.
Piše: Lucija Kapural
