U širem smislu, kanibalizam označuje sklonost nekih životinja da ubijaju i proždiru vlastitu mladunčad odnosno nejake pripadnike svoje vrste općenito. Česta je pojava kod mužjaka medvjeda, velikih mačaka i tuljana, a među domaćim životinjama javlja se, primjerice, u kokoši, kao posljedica poremećenog metabolizma ili skučena životnog prostora. U užem smislu, kad govorimo o antropofagiji, pod tim pojmom podrazumijevamo ljudožderstvo. Zašto su naši davni preci konzumirali ljudsko meso? U većini prapovijesnih zajednica u kojima je potvrđeno postojanje ove prakse riječ je zapravo o ritualnom kanibalizmu. Najčešće je bio dio pogrebnih običaja, pri čemu se pokojni srodnik djelomično konzumirao – tu pojavu nazivamo endokanibalizmom. Još jeziviji običaj bio je egzokanibalizam, odnosno jedenje posmrtnih ostataka osobe koja ne pripada zajednici, primjerice ubijenog neprijatelja: oni koji su veselo gricakli prste ili unutrašnje organe nesretnika vjerovali su da će time steći njegove osobine. U novijoj povijesti, zabilježeni su pak brojni slučajevi kanibalizma u situacijama neočekivane izolacije i gladi kao posljedice nesreća ili prirodnih katastrofa. Primjerice, britanski trgovački brod “Nottingham Galley” 1710. godine se nasukao na otočiću Boon uz obalu Yorka, najjužnijeg okruga američke savezne države Maine. Kako su dani odmicali a pomoć nije stizala, u srca brodolomaca počela se uvlačiti jeza, a u njihove želuce glad. Kad je brodski stolar izdahnuo od gladi i pothlađenosti, njegovi drugovi donijeli su najtežu odluku u životu. Kako bi preživjeli, pogostili su se ostacima voljenog kolege i prijatelja. Spašeni su gotovo mjesec dana nakon brodoloma, a svi odreda bili su duboko traumatizirani grozotama koje su proživjeli.
Piše: Lucija Kapural
