Civilizacija naroda Moche, koja je cvala od prvoga do osmog stoljeća na sjevernoj obali današnjeg Perua, iza sebe je ostavila brojne monumentalne građevine, poput glasovitig Hrama Mjeseca (“Huaca de la Luna”). Arheološka iskapanja na tom lokalitetu pokazala su da je ova blistava južnoamerička kultura imala uistinu mračnu stranu. Društvo je bilo organizirano prema odredbama hirovitih božanstava, a svećenici su, kao njihovi jedini interpreti, de facto bili gospodari čitavog naroda. Na žalost lokalnog življa, mnoga od tih božanstava bila su krvožedna, da ne kažemo sadistički nastrojena, pa je i državni ustroj bio okrutan. Prinošenje ljudskih žrtava vječno gladnim nebesnicima bilo je vrlo učestala pojava, a imalo je dvojaku funkciju: umilostiviti one koji kroje sudbinu čovječanstva te držati stanovnike u strahu, podložne moćnom svećenstvu. Slikarije na keramičkim posudama, pronađenim u Hramu Mjeseca, vrlo zorno prikazuju kako je taj danak u krvi izgledao. Svećenici-vladari bi među podanicima, najčešće mladim ratnicima, odabrali dvojicu te im naložili da se bore. Pobjednik bi poraženog vezao konopcima te odvukao u dvoranu za žrtvovanje. Ta jeziva prostorija bila je ukrašena zidnim reljefima koji su prikazivali okrutno božanstvo u liku antropomorfnog pauka. Nakon što bi žrtvu položio na oltar, pobjednik bi joj polagano i metodički rasporio vrat, a još dok bi se nesretni čovjek koprcao u smrtnom hropcu, svećenik bi pohitao do njegova prerezanog vrata s kaležom, spretno ga puneći. Pehar s crvenom tekućinom potom bi se ponudio već spomenutom bogu-pauku, a pobjednički ratnik potom se i sam mogao “osladiti” još vrelom krvlju protivnika. Nakon toga, slijedila je predstava za javnost: s tijela žrtvovanih skidano je meso, a kostur se vješao na zidine hrama, kao obavijest stanovništvu da su božanstva namirila svoju glad. Zasad. Sok od brusnice, koji smo htjeli iskapiti u pauzi od posla, odjednom nam ne izgleda tako privlačno…
Piše: Lucija Kapural
