Davne 1932. godine, na planini Siwalik u indijskoj regiji Kašmir otkrivena je fosilizirana čeljust dotad nepoznatog primata iz razdoblja miocena. U čast indijskog božanstva Rame, ovaj rod dobiva naziv ramapitek, a ostaci jedinki koje mu pripadaju narednih godina su pronađeni na brojnim afričkim i europskim lokalitetima. Stručnjaci se do današnjeg dana nisu složili oko njegove pripadnosti obitelji hominida. Analizirajući lubanju ramapiteka staru dvanaest milijuna godina, znanstvenici su primijetili brojne dodirne točke s onom u čovjeka – malene očnjake, debelu zubnu caklinu te sličan oblik kutnjaka, nepca i zubne arkade. Zaključili su da je ramapitek napustio drveće u šumi kako bi se smjestio u ravnici te da je s prehrane koja se sastojala od lišća, plodova i malih kukaca prešao na onu bogatu travom, pupoljcima, korijenjem i sjemenjem. Nadalje, pretpostavili su da je grudni koš držao uspravnim dok je sjedio na tlu te da su njegove ruke, kad se kretao, imale određen stupanj slobode. Zbog svega navdenog, većina se složila da je riječ o ranom pripadniku razvojne linije hominida, koja vodi prema rodovima Australopithecus i Homo. Novija istraživanja, međutim, pokazuju da bi ramapiteke trebalo uključiti u rod Sivapithecus, koji je evolucijski predak orangutana a ne čovjeka.
Piše: Lucija Kapural
