Zahvaljujući važnim paleontološkim otkrićima, povijest konja pratimo još od eocena. Prije otprilike pedeset milijuna godina, prašumama Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Afrike lutao je neobični kopitar kojem su znanstvenici nadjenuli ime Hyracoterium. Predak današnjeg konja, hranio se lišćem grmlja i drveća, a bio je veličine – zeca! Dimenzije nisu jedino po čemu se razlikovao od današnjih potomaka. Imao je, naime, šiljaste zube, kratku njušku i zaobljena leđa. Kad je, početkom pliocena, došlo do klimatskih promjena uslijed kojih su prerije prevladale nad šumama, bio je prisiljen razviti brojne evolutivne strategije kako bi mogao preživjeti. Primjerice, kako je prestao brstiti lišće i počeo pasti travu, morao je izduljiti njušku i vrat te razviti snažne kutnjake, nužne za žvakanje. Nadalje, pred grabežljivcima se više nije mogao skrivati u bujnom raslinju već je morao brzo trčati, zbog čega su mu se noge produljile a osjetila višestruko izoštrila. Važnu fazu u evoluciji ovih četveronožaca označila je pojava Equusa, roda kojem pripadaju današnji konji, zebre i magarci. Znatno veći od svojih prethodnika, ovaj konj je koncem pliocena iz Amerike migrirao prema zemljama s toplijom, za život pogodnijom klimom, dijeleći se na brojne pasmine. Jedna od njih bio je brzi i snažni Equus caballus, od kojeg potječu sve konjske pasmine koje danas poznajemo.
Piše: Lucija Kapural
