Dok su vunasti mamuti, drevni srodnici slonova, izumrli prije otprilike 11.000 godina, koncem posljednjega ledenog doba, patuljasta populacija vrste nastanjivala je otok Wrangel i narednih sedam tisućljeća. Preživjeli, međutim, nisu bili nikakvi sretnici. Ako je vjerovati istraživanju čiji su zaključci nedavno objavljeni u časopisu “Genome Biology and Evolution”, vunasti mamuti s ovoga sibirskog otoka bili su boležljiva, iscrpljena gomilica. “Ove životinje imale su ozbiljnih genetskih problema. Mnoge od njih patile su od dijabetesa i razvojnih poremećaja, sperma im je bila slabo pokretljiva, a pretpostavljamo da im je njuh, najsnažnije životinjsko osjetilo, slabo funkcionirao”, tvrdi glavni autor studije Vincent Lynch, profesor bioloških znanosti na Sveučilištu u Buffalu. Kako je došao do ovog zaključka? Lynch i kolege usporedili su DNK mamuta s otoka Wrangel s onim pripadnika ove vrste koji su živjeli na kopnu. Otočki primjerci pokazali su znatno veću učestalost genetskih deformiteta. Što je poremetilo njihovu DNK? Odgovor na ovo pitanje prilično je logičan. Populacija mamuta s Wrangela bila je toliko malena i izolirana da nije imala veliku genetsku raznovrsnost. Bez genetske raznovrsnosti, dolazi do križanja bliskih srodnika, što pak rezultira štetnim genetskim mutacijama. “Pretpostavljamo da su upravo te mutacije u konačnici dovele do izumiranja vrste”, zaključuje Lynch.
Piše: Lucija Kapural
