Povjesničari smatraju da je ljudska civilizacija rođena kad je zaživio kult mrtvih. Brojni arheološki dokazi sugeriraju da su neandertalci, izumrla pobočna loza čovječanstva koja je živjela na širokim područjima Europe, Bliskog istoka i zapadne Azije između 250.000 i 30.000 godine prije Krista, bili prvi koji su pokojne sahranjivali s cvijećem i nakitom, ukazujući im poštovanje. Ovakvi pogrebni rituali naznačili su početak vjerovanja u zagrobni život. Homo sapiens načinio je daljnji korak u otvaranju prozora u nadnaravni svijet, tražeći da mu božanstva osiguraju dobar lov i zaštite ga od prirodnih kataklizmi. Kako bi ovladali stvarnošću koja ih je okruživala, naši preci okrenuli su se magiji – skupu formula i običaja pomoću kojih su, uz pomoć duhova, mogli nadzirati prirodne sile. Unutar brojnih zajednica pojavili su se pojedinci za koje se verovalo da imaju moć kumuniciranja sa sferom onostranog – šamani. S duhovima su komunicirali padajući u stanje stransa, inducirano konzumacijom psihoaktivnih biljaka i gljiva. Kad nisu prenosili poruke odozgora bližnjima, šamani su izrađivali hamajlije, predmete koji su štitili svoje vlasnike od zlih duhova. Dok su se u paleolitiku mrtvi pokapali u pećinama ili kolibama, gradnja nekropola, “gradova mrtvih” odvojenih i ograđenih od mjesta na kojem se živjelo, datira iz neolitika. Tzv. dendroglifi, složene razbarije na deblu drveta koje su izrađivali i posvećivali šamani, označavali su mjesto na kojem je pokojnik pokopan, pa u njima možemo gledati neku vrstu primitivnih nadgrobnih spomenika.
Piše: Lucija Kapural
