Početkom dvadesetog stoljeća, na vikinškom groblju u norveškom okrugu Solør, otkopan je ženski kostur. Kako je pored trupla bilo položeno brojno oružje – strijele, mač, koplje i sjekira – arheolozi su zaključili da je pokojnica bila ratnica. Tu hipotezu učvrstila je spoznaja da se na ženinoj lubanji, koja je u grobu bila položena na štit, nalazilo udubljenje, koje odgovara povredi mačem. Iz toga se može zaključiti da je poginula na bojnom polju, a analiza je pokazala da nije doživjela tridesetu. Posmrtni ostaci, koji se čuvaju u Muzeju kulturne povijesti u Oslu, nedavno su poslužili za rekonstrukciju njenog lica. Vikinšku ratnicu, koja je poginula prije tisuću godina, škotski znanstvenici uspjeli su “oživjeti” pomoću najsuvremenije tehnologije za prepoznavanje lica. Rekonstruirano lice ima anatomske odlike, s mišićima i slojevima kože, a stručnjaci tvrde kako analiza, istinabog, nije stopostotno precizna, ali je dovoljno dobra da bi osobu prepoznao netko tko ju je u stvarnom svijetu poznavao. Arheolozi vjeruju da su vikinške ratnice bile u opasnosti da budu savladane u borbi prsa o prsa, zbog čega su razvile vještinu odapinjanja smrtonosnih strijela sjedeći na konju i s velike udaljenosti, što ih je na bojnom polju činilo ravnopravnima s muškarcima.
Piše: Lucija Kapural
