Zbog iznimno rijetkih okolnosti koje su zadesile njegovo truplo, znanstvenici su na području kanadske provincije Alberte otkrili što je jedan golemi, mitološkom zmaju sličan dinosaur jeo za svoj posljednji obrok – prije otprilike 112 milijuna godina! Borealopelta markmitchelli, mrcina iz krede duža od šest metara te teška oko tonu i pol, s oklopom na leđima prepunim nevjerojatno oštrih bodlji, morala je izgledati zastrašujuće, no zapravo se radilo o mirnom biljožderu. Po pitanju hrane bio je, blago rečeno, izbirljiv – na meniju mu je bila isključivo paprat, i to samo određene vrste paprati… Preciznije, samo određeni dijelovi određenih vrsta paprati! Upravo te primitivne biljke nedavno su pronađene u fosiliziranu, savršeno očuvanom želucu ove životinje, velikom koliko i nogometna lopta. Kako to da se probavni sustav nije raspao nakon svih tih milijuna godina? Vratimo se na već spomenute “iznimno rijetke okolnosti”. Evo što se, spekuliraju stručnjaci, dogodilo! Nakon što je krupni gmaz uginuo, njegovo tijelo odnijelo je more. Ondje je, naduto od plinova, plutalo… Sve dok nije potonulo u području siromašnom kisikom, idealnom za konzerviranje. Očuvanosti fosila doprinijele su i goleme bodlje pokojnog dinosaura, koje su po svoj prilici odbile morske predatore. “Sadržaj želuca mesoždernih dinosaura često ostaje sačuvan u fosiliziranom obliku, što nije čudno – kosti plijena ne razgrađuju se tako lako. U slučaju biljoždernih vrsta, kakva je Borealopelta markmitchelli, to se gotovo nikad ne događa, zbog čega nam je ovaj pronalazak dragocjen”, ispričao je paleontolog Caleb Brown, voditelj istraživanja. Osim paprati, u želucu ovog mužjaka pronađeno je sitno kamenje. Riječ je, objašnjava Brown, o tzv. gastrolitima, tvrdim objektima koji pomažu životinji u probavi. Ta tehnika prehrane danas je preostala jedino kod ptica, koje su evoluirale iz mesoždernih dinosaura.
Piše: Lucija Kapural
