Zacijelo ste znali da su Azteci, posljednje pleme iz niza starih meksičkih civilizacija, prinosili ljudske žrtve svojim krvožednim bogovima. Ono što vam je možda nepoznato jest kako su pripreme za njihove jezive rituale izgledale. Kao prvo, valja naglasiti da se ništa nije prepuštalo slučaju. Svaki detalj, uključujući ukrase svećenika i samih žrtava, bio je propisan strogim pravilima. Svećenik si nije mogao priuštiti lukusuz traljavosti: pogrešno izgovorena riječ ili nepravilna gesta i njega je, u trenutku, mogla od krvnika pretvoriti u žrtvu. U slučaju manjeg propusta, sluga božji bio bi kažnjen batinanjem; veći “za*eb” koštao bi ga prsta, ušne resice ili jezika, a nedostojanstveno ili neozbiljno ponašanje, koje se smatralo uvredom nebesnicima, platio bi glavom. Pomno razrađeni scenski nastupi bili su dio žrtvenih rituala. Religiozne pjesme zazivale su milost nebeskih vladara; plesovi uz pratnju teponaztlia, umjetnički izrezbarenog bubnja, slavili su život do točke padanja u neku vrstu transa; procesije nladih djevojaka, od kojih je svaka nosila sedam klipova kukuruza, obilazile su gradove; u vojnoj paradi pokazivalo se svečano oružje i vladareva znakovlja; simulirane su borbe između žena-liječnica i primalja, praćene oduševljenim poklicima; siromašnima su se dijelile namirnice, a glumci – među kojima su bile i same žrtve – mimikom su pokušavali dočarati podvige božanstva u koja su bili prerušeni. Žrtvovanje nije čekalo samo ljude, pa čak ni samo živa bića: pred oltarima, skupljala su se platna, odjeća, pogače, klipovi kukuruza, cvijeće i lišće, a omiljene žrtvene životinje bile su ptice. Postojala je još jedna važna regula: vatre koje su gorjele na vrhovima piramida nisu se ni u jednom trenutku smjele ugasiti, pa su vjernici stalno donosili nova drva.
Piše: Lucija Kapural
