Iako većina stručnjaka smatra da su u trinaestom stoljeću prije Krista stigli iz pradomovine u Maloj Aziji, podrijetlo drevnih stanovnika Apeninskog poluotoka, Etruščana, do danas nije u potpunosti rasvijetljeno. Sve što znamo o njima došlo je posredno, preko Rimljana, koji su od njih preuzeli način organiziranja države, ali i većinu božanstava. Ono što valja znati o etrurskoj religiji jest to da je bila mračna, u potpunosti okrenuta zagrobnom životu. Ako to znamo, ne čudi podatak da su grobnice jedini važniji građevinski spomenici koji su ostali za Etruščanima. Bile su goleme, ukrašene freskama i kipovima čudesne ljepote, namijenjene pokopu čitave obitelji. Sami pogrebi nalikovali su na dramska uprizorenja. Siromašni su na vječni počinak odlazili uz hrvačke pogrebne igre, dok su velikaše na tom putovanju pratile brojne žrtve. Kad bi, primjerice, umro neki vladar, na njegov grob bi, zavezanih ruku i oborenih pogleda, bili dovedeni robovi, ratni zarobljenici ili zločinci. U dugoj povorci, ti nesretnici ubijani su golemim obrednim čekićem, kojim bi im svećenik razmrskao glavu! Osim žrtvovanja, na grobovima su priređivane spektakularne borbe do smrti, čiji su akteri u pravilu bili kažnjenici. Svrha oba rituala bila je ista: umilostiviti krvožedne bogove, kako bi ovi postali bolje raspoloženi za primitak duše pokojnog uglednika. Tradiciju tih borbi preuzeli su Rimljani, s tim da su kod njih izgubile eshatološku dimenziju i pretvorile se u gladijatorske borbe, čija je jedina svrha bilo sadističko iživljavanje masa.
Piše: Lucija Kapural
