Martin Heidegger (1889-1976) – 40 godina poslije

Promatrajući iz današnje perspektive teško je reći što je neobičnije kod Martina Heideggera : njegova filozofija ili njegov život? U oba slučaja pred nama je je jedna iznimna egzistencija, koja plijeni svojom osobnošću ali i poziva na trajni dijalog i propitivanje.

U pogledu Heideggerove biografije, ono što ga uvelike razlikuje od ostalih akademskih, kabinetskih sudbina bila je svojevremena suspektna inklinacija nacističkom svjetonazoru, članstvo u pripadajućoj partiji i trauma Drugog svjetskog rata koju je proživio na svojoj koži kao i svaki drugi Nijemac. Denacifikacija Njemačke ozbiljno je prijetila njegovoj budućnosti nakon rata, ali neočekivan slijed događaja pomogao mu je da prerbodi to teško stanje. Duhovno- emocionalna, ali i čisto ljubavna predratna veza s poznatom filozofkinjom Hannah Arendt (k tomu Židovkom), filozofski, publicistički aktivnom i glasovitom u poslijeratnom svijetu, bila je plodna osnova za njezino iskreno i srčano sudjelovanje u njegovoj poslijeratnoj osobnoj i profesionalnoj rehabilitaciji. Heidegger je tako i u drugoj polovici stoljeća imao predratnu akademsku i filozofsku reputaciju.

Ljubavna veza s Hannah Arendt posebna je, gotovo filmska priča, sasvim netipična za ovog u biti samozatajnog i konzervativnog čovjeka. Iako urednog bračnog stanja, proživio je razmjerno kratku ali strastvenu u vezu s znatno mlađom kolegicom, koja mu je k tomu, poslije, omogućila prevladavanje poslijeratnih trauma i spasila profesionalni i osobni ugled. O tome nam svjedoće njihova pisma, posbice ona Hannah Arendt, koja do samog kraja zrače rijetko viđenom emocionalšću i privrženošću.

U pogledu njegove filozofije, stvari su još zamršenije. Njegove su knjige uvijek bile razmjerno hermetične ali možda baš zbog toga neobično privlačne i utjecajne. Brojni učenici i sljedbenici, poslije s vlastitim filozofskim karijerama, dugovali su Heideggerovoj misli referentnu točku za vlastitu filozofiju. Pored već spomenute H. Arendt, tu su Eugen Fink, G. Anders, W. Schulz, K.-H. Volkmann-Schluck, M. Merleau-Ponty, E. Levinas, K.Rahner, J. Derrida, W. Heisenberg, J. Lacan, H.-G. Gadamer, J.-P. Sartre i mnogi drugi velikani humanističke i prirodoslovne misli 20.stoljeća. Svi oni kao da su se naslanjali u svom radu na njegova dostugnuća, nastavljajući dalje tamo gdje je Heidegger stao. Tako je njegova kritika filozofijske moderne, najjasnije opredmećena u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927), imala nemjerljiv utjecaj na strukturalizam, poststrukturalizam, psihoanalizu, dekonstrukciju, fenomenologiju, hermeneutiku i egzistencijalizam, pa čak i marksizam 20. stoljeća. Dakle kompletna europska kontinentalna misao, s izuzetkom britanske analitičke i logičko pozitivističke filozofije Bečkog kruga, imala je temeljnu referencu prema barem nekoj fazi ili segmentu njegova mišljenja. To se podjednako odnosi i na hrvatsku filozofiju, koja je veoma brzo nakon Drugog svjetskog rata prepoznala značaj grandioznog Heideggerovog filozofiranja te je u radovima tzv. hrvatskih praksisovaca njegov utjecaj itekako vidljiv. Danilo Pejović, Gajo Petrović, Vanja Sutlić, Marijan Cipra, Branko Despot, Damir Barbarić i mnogi drugi bili su i ostali marni proučavatelji i interpreti njegova mišljenja, prenoseći u svome radu njegov utjecaj na brojne generacije studenata.

I sasvim nedavno objavljivanje tzv. Crnih bilježnica (Schwarze Hefte, The Black Notebooks, u sklopu sabranih djela), opsežnog filozofskog dnevnika kojeg je Heidegger u slobodnoj formi vodio od 1930-1970, izazvalo je brojne polemike u filozofskoj ali i široj javnosti. Prije svega zbog obnovljene teme njegova možebitnog filozofskog, „ontološkog“ antisemitizma, ali i zbog popratnih bilješki koje prate famozni „okret“, preokret u njegovoj filozofiji od razdoblja „Bitka i vremena“ do mišljenja u kojemu ključno mjesto imaju pojmovi prigode, bačenosti, filozofija umjetnosti i jezika kao mjesta razotkrivanja istine bitka i filozofije tehnike kao ključnog mehanizma pogubnoga za čovjekov svijet.

Štogod mislili o tim zapisima ili njegovj misli uopće, ne možemo ih zaobići ni zanemariti. Heideggerovo mišljenje, čini se, filozofiji nesklonom vremenu usprkos, odolijeva svim iskušenjima, predstavljajući, kako sam Heidegger formulaično kaže „put“ kojim eventualno treba ići „a ne djelo“ koje valja bespogovorno obožavati. Četrdeseta obljetnica smrti (1976-2016) prigoda je da se osvrnemo na njegovu filozofsku ostavštinu, njegov, za jednoga filozofa, neobičan život i još jednom promislimo o ulozi i značaju koji ima za današnju filozofiju. Pri tome se možemo poslužiti i našim katalogom.

Preneseno: http://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/martin-heidegger-1889-1976-40-godina-poslije/35538

Komentari